Izgubljeni sin i put koji vodi kući

Neki su je nazivali najvećom kratkom pričom ikada ispričanom.¹ Otkad je bila prevedena na tisuće jezika diljem svijeta, sasvim je moguće da tijekom protekla dva tisućljeća sunce nije zašlo bez da se priča spomene negdje u svijetu.

Ispričao ju je Isus Krist, naš Spasitelj i Otkupitelj, koji je došao na Zemlju da »spasi što je izgubljeno«.² On započinje ovim jednostavnim riječima: »Neki čovjek imao dva sina.«³

Odmah učimo o žalosnom sukobu. Jedan sin⁴ govori svojem ocu da mu je dosta života kod kuće. On želi svoju slobodu. On želi ostaviti iza sebe kulturu i naučavanja svojih roditelja. On traži svoj dio baštine – odmah.⁵

Možete li zamisliti kako se otac osjećao kada je to čuo? Kada je shvatio da je ono što njegov sin želi više od svega drugog bilo napustiti obitelj i da se možda nikada neće vratiti?

Sin je zasigurno osjetio ushit pustolovine i uzbuđenje. Napokon je bio prepušten sam sebi. Slobodan od načela i pravila kulture svoje mladosti, napokon je mogao donositi vlastite odluke bez da na njega utječu njegovi roditelji. Nema više krivnje. Mogao je uživati u prihvaćanju zajednice istomišljenika i živjeti život prema svojim pravilima.

Stigavši u daleku zemlju, brzo je stekao nove prijatelje i počeo živjeti životom o kojem je uvijek sanjao. Zasigurno je bio miljenik mnogih jer je slobodno trošio novac. Njegovi novi prijatelji – korisnici njegova rasipništva – nisu ga osuđivali. Slavili su, pljeskali i zagovarali njegove odabire.⁶

Da su u to vrijeme postojali društveni mediji, sigurno bi ispunio stranice animiranim fotografijama nasmijanih prijatelja: #ŽivimSvojNajboljiŽivot! #NikadSretniji! #TrebaoSamToOdavnoNapraviti!

No zabava nije potrajala – rijetko potraje. Dvije su se stvari dogodile: prvo, ponestalo mu je novca, a drugo, glad je poharala zemlju.⁷

Kako su se problemi pogoršavali, uspaničio se. Jednom nezaustavljivi, likujući veliki igrač sada si nije mogao priuštiti jedan obrok, a kamoli smještaj. Kako će preživjeti?

Bio je velikodušan prema svojim prijateljima – hoće li mu oni sada pomoći? Mogu ga vidjeti kako traži malo podrške – samo za sada – dok ponovno ne stane na svoje noge.

Sveta nam pisma govore: »Nitko [mu] nije davao.«⁸

Očajan da ostane živ, pronašao je mjesnog farmera koji ga je zaposlio da hrani svinje.⁹

Sada iznimno gladan, napušten i sam, mladić se zasigurno pitao kako su stvari mogle poći tako grozno, strašno krivo.

Nije ga mučio samo prazan trbuh. Bila je to prazna duša. Bio je toliko siguran da će ga prepuštanje vlastitim svjetovnim željama usrećiti, da su moralni zakoni bili prepreke toj sreći. Sada je znao bolje. O kakvu li je cijenu morao platiti za to znanje!¹⁰

Kako je fizička i duhovna glad rasla, njegove su se misli vraćale na njegova oca. Bi li mu pomogao nakon svega što se dogodilo? Čak su i najskromniji od slugu njegova oca imali hrane za jelo i sklonište od oluja.

Ali vratiti se svome ocu?

Nikada.

Priznati svojem selu da je protratio svoju baštinu?

Nemoguće.

Suočiti se sa susjedima koji su ga zasigurno upozorili da sramoti svoju obitelj i slama srce svojih roditelja? Vratiti se svojim starim prijateljima nakon hvalisanja o tome kako se oslobodio?

Nepodnošljivo.

No glad, usamljenost i kajanje jednostavno nisu prolazili – sve dok »ne dođe k sebi«.¹¹

Znao je što je trebao učiniti.

Vratimo se ocu, žalosnom gospodaru kuće. Koliko je stotina, možda tisuća, sati proveo brinući se za svojeg sina?

Koliko je puta pogledao niz cestu kojom je njegov sin pošao i ponovno proživljavao prodirući gubitak koji je osjetio dok je njegov sin odlazio? Koliko je molitvi prinio usred noći, preklinjući Boga da njegov sin bude siguran, da otkrije istinu, da se vrati?

A zatim, jednoga dana, otac pogleda na onu samotnu cestu – cestu koja vodi kući – i vidi figuru u daljini kako hoda prema njemu.

Je li to moguće?

Iako je osoba dosta udaljena, otac u trenu zna da je to njegov sin.

On trči k njemu, pada mu oko vrata i ljubi ga.¹²

»Oče,« zavapi sin riječima koje je zasigurno vježbao tisuću puta, »sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!«¹³

No, otac mu jedva dopušta da završi. Suznim očima, on zapovijeda svojim slugama: »Donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten, a na noge sandale! Napravite gozbu za slavlje. Moj se sin vratio!«¹⁴

U mom uredu visi slika njemačkog umjetnika Richarda Burdea. Harriet i ja volimo ovu sliku. Ona prikazuje jedan nježan prizor iz Spasiteljeve usporedbe u dubljoj perspektivi.

Slika

Povratak izgubljenog sina, Richard Burde

Dok su gotovo svi presretni zbog povratka sina, netko nije – njegov stariji brat.¹⁵

On nosi neki emocionalni teret.

Bio je tamo kada je njegov brat zahtijevao svoju baštinu. Iz prve je ruke svjedočio ogromnom teretu tuge na svom ocu.

Otkad je njegov brat otišao, pokušao je ukloniti očev teret. Svakoga je dana radio na obnovi slomljenog srca svojeg oca.

A sada se nesmotreno dijete vratilo i ljudi ne mogu prestati raskošno obasipati pažnjom njegova buntovnog brata.

»Tolike godine«, rekao je svom ocu, »ne prekrših ni jedne tvoje zapovijedi. Ipak, cijelo to vrijeme, nikada me nisi slavio.«¹⁶

Brižni otac odgovara: »Sine, sve je moje tvoje! Ne radi se o uspoređivanju nagrada ili slavlja. Radi se o iscjeljenju. Ovo je trenutak kojem smo se nadali sve ove godine. Brat [ti] bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se!«¹⁷

Moja ljubljena braćo i sestre, dragi prijatelji, poput svih Spasiteljevih usporedbi, ova ne govori samo o ljudima koji su davno živjeli. Govori o vama i meni, danas.

Tko među nama nije otišao s puta svetosti, ludo misleći da možemo pronaći više sreće idući svojim vlastitim putem usmjerenim na sebe?

Tko se među nama nije osjećao poniznim, slomljenog srca i očajnim za oprostom i milosrđem?

Možda su se neki čak pitali: »Je li uopće moguće vratiti se natrag? Hoće li me moji bivši prijatelji zauvijek označavati, odbacivati i izbjegavati? Je li bolje samo ostati izgubljen? Kako će Bog reagirati ako se pokušam vratiti?«

Ova nam usporedba daje odgovor.

Naš će Nebeski Otac dotrčati k nama, srcem preplavljenim ljubavlju i sućuti. Zagrlit će nas; staviti ogrtač oko naših ramena, prsten na naš prst, sandale na naše noge i proglasiti: »Danas slavimo! Jer se moje dijete, koje je jednom umrlo, vratilo u život!«

Nebo će se radovati našem povratku.

Mogu li sada odvojiti trenutak i govoriti vam pojedinačno?

Bez obzira što se dogodilo u vašem životu, ja odjekujem i proglašavam riječi mojega voljenog prijatelja i sudruga apostola starješine Jeffreyja R. Hollanda: »Nije moguće da potonete ispod beskonačnog svjetla Kristova pomirenja.«¹⁸

Iako su vas odabiri možda jako udaljili od Spasitelja i njegove Crkve, Veliki Iscjelitelj stoji na putu koji vodi kući, izražavajući vam dobrodošlicu. I mi kao članovi Crkve Isusa Krista nastojimo slijediti njegov primjer i prihvatiti vas kao našu braću i sestre, kao naše prijatelje. Radujemo se i slavimo s vama.

Vaš povratak neće umanjiti blagoslove drugih. Jer Očevo je obilje beskrajno, a ono što se daje jednomu ni najmanje ne umanjuje pravo prvorodstva drugih.¹⁹

Ne pretvaram se da je vratiti se natrag lagana stvar za učiniti. Mogu posvjedočiti o tome. Zapravo, to može biti najteži odabir koji ćete ikada napraviti.

No svjedočim da će u trenutku kada se odlučite vratiti i kročiti putem našeg Spasitelja i Otkupitelja, njegova moć ući u vaš život i preobraziti ga.²⁰

Anđeli će se na nebu radovati.

A radovat ćemo se i mi, vaša obitelj u Kristu. Naposljetku, znamo kako izgleda biti izgubljen. Svi se mi svakodnevno oslanjamo na istu pomirbenu moć Krista. Mi poznajemo ovaj put i kročit ćemo s vama.

Ne, naš put neće biti slobodan od boli, žalosti ili tuge. No došli smo tako daleko »po riječi Kristovoj s nepokolebljivom vjerom u njega, oslanjajući se posvema na zasluge onoga koji je moćan da spasi«. I zajedno ćemo se »probijati naprijed s postojanošću u Kristu, imajući savršen sjaj nade i ljubav prema Bogu i svim ljudima.«²¹ Zajedno ćemo »klicat[i] od veselja neizrecivom i proslavljenom radosti«,²² jer je Isus Krist naša jakost!²³

Moja je molitva da svatko od nas može čuti, u ovoj dubokoj usporedbi, Očev glas kako nas poziva da uđemo na cestu koja vodi kući – da možemo imati hrabrosti pokajati se, primiti oprost i slijediti put koji vodi natrag našem samilosnom i milosrdnom Bogu. O tome vam svjedočim i ostavljam vam svoj blagoslov, u ime Isusa Krista. Amen.