Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa

Jednoga se dana u proljeće 1945. mladić probudio u vojnoj bolnici. Imao je sreću što je ostao živ – bio je pogođen točno iza uha, no liječnici su ga operirali i sada je mogao normalno hodati i razgovarati.

Tragično, metak mu je oštetio dio mozga koji je prepoznavao lica. Sada je gledao svoju ženu bez iskre prepoznavanja; nije mogao prepoznati vlastitu majku. Čak mu je i lice u zrcalu bilo strano – nije mogao raspoznati je li to muškarac ili žena.¹

Postao je slijep za lica – stanje koje pogađa milijune ljudi.²

Ljudi koji su teško slijepi za lica pokušavaju prepoznati druge pamteći pravila – pravilo za prepoznavanje kćeri po uzorku njezinih pjega ili prijateljice po njezinu kretanju.

Evo druge priče, nešto osobnije: Kao dječak, često sam svoju majku vidio kao tvorca pravila. Ona je odlučivala kada se mogu igrati i kada sam trebao ići u krevet ili, još gore, čupati korov u dvorištu.

Očito me voljela. No prečesto i na svoju sramotu, vidio sam je samo kao »onu koju se mora slušati«.

Tek sam je godinama kasnije vidio kao stvarnu osobu. Neugodno mi je što zapravo nikad nisam primijetio njezinu žrtvu ili se pitao zašto je godinama nosila samo dvije iste stare suknje (dok sam ja dobivao novu školsku odjeću) ili zašto je na kraju dana bila tako umorna i željna da idem rano u krevet.

Možda ste primijetili kako su te dvije priče doista jedna priča – previše sam godina bio zapravo slijep za lica. Nisam uspio vidjeti svoju majku kao stvarnu osobu. Vidio sam njezina pravila, ali nisam u njima vidio njezinu ljubav.

Ispričao sam vam te dvije priče kako bih istaknuo jednu stvar: pretpostavljam da poznajete nekoga (možda ste vi netko) tko pati od nekakve duhovne sljepoće za lica.

Možda se mučite vidjeti Boga kao brižnog Oca. Možda gledate prema Nebu i ne vidite lice ljubavi i milosrđa, već zgusnuta pravila kroz koja morate prolaziti. Možda vjerujete kako Bog vlada na svojim Nebesima, govori kroz svoje proroke i voli vašu sestru, ali se potajno pitate voli li vas.³ Možda ste osjetili željeznu šipku u svojoj ruci, ali još niste osjetili ljubav svojeg Spasitelja do koje ona vodi.⁴

Pretpostavljam da poznajete takve ljude jer sam dugo vremena bio netko takav – bio sam duhovno slijep za lica.

Mislio sam kako se moj život sastoji od slijeđenja pravila i nastojanja dorasti apstraktnim mjerilima. Znao sam da Bog voli vas savršeno, ali ja to nisam osjećao. Bojim se kako sam više razmišljao o dospijevanju na Nebo nego o tome da budem sa svojim Nebeskim Ocem.

Ako vi, poput mene, ponekad možete samo otvarati usta, ali ne i »pjevati pjesmu otkupljujuće ljubavi«,⁵ što možemo učiniti?

Odgovor je, kao što nas predsjednik Russell M. Nelson podsjeća, uvijek Isus.⁶ A to je vrlo dobra vijest.

Postoji kratki stih u Ivanu koji volim. Govori o skupini stranaca koji se s važnom molbom probijaju do učenika. »Gospodine«, kažu, »htjeli bismo vidjeti Isusa«.⁷

To je ono što svi mi želimo – želimo vidjeti Isusa kakav on jest i osjetiti njegovu ljubav. To bi trebao biti razlog za većinu onoga što radimo u Crkvi – i zasigurno svakoga sakramentalnog sastanka. Ako se ikad pitate kakvu lekciju podučavati, kakvu vrstu sastanka planirati te trebate li jednostavno odustati od zbora đakona i igrati graničara, možete uzeti taj stih kao svoj vodič: hoće li to pomoći ljudima vidjeti i voljeti Isusa Krista? Ako ne, pokušajte možda nešto drugo.

Kad sam shvatio da sam duhovno slijep za lica, da sam vidio pravila, ali ne i lice Očeva milosrđa, znao sam da to nije krivnja Crkve. Nije bila Božja i nije značila da je sve bilo izgubljeno; to je nešto što svi trebamo naučiti. Čak su i prvi svjedoci Uskrsnuća često dolazili licem u lice s uskrslim Gospodinom, ali nisu ga prepoznali; od grobnice u vrtu do obala Galileje, njegovi su prvi sljedbenici »ugleda[li] Isusa gdje stoji. Ali ni[su] znal[i] da je Isus«.⁸ Morali su naučiti prepoznati ga, a isto tako moramo i mi.⁹

Kad sam shvatio da sam duhovno slijep za lica, počeo sam slijediti Mormonov savjet da se molim »svom snagom srca« kako bih bio ispunjen ljubavlju koja je obećana njegovim učenicima – svojom ljubavlju prema njemu i njegovom ljubavlju za mene – i da »ga vid[im] onakva kakav jest… [i] ima[m] tu nadu«.¹⁰ Godinama sam se molio kako bih mogao slijediti prvu veliku zapovijed da ljubim Boga i osjetim da je »prva velika istina… da Bog nas ljubi svim svojim srcem, jakošću, umom i snagom«.¹¹

Također sam čitao i uvijek iznova čitao četiri Evanđelja – ovaj put ne kako bih izvlačio pravila, već da vidim tko je on i što voli. I s vremenom me ponijela rijeka ljubavi koja je tekla iz njega.

Isus je na početku najavio kako je došao »navijesti[ti] oslobođenje zarobljenicima i vra[titi] vid[] slijepcima«.¹²

To nije bio samo popis zadataka ili dobro javno predstavljanje; to jest oblik njegove ljubavi.

Nasumično otvorite Evanđelja; na gotovo svakoj stranici vidimo ga kako se brine za ljude koji pate – društveno, duhovno i fizički. On dodiruje ljude koje su smatrali okaljanima i nečistima¹³ te hrani gladne.¹⁴

Koja vam je omiljena priča o Isusu? Pretpostavljam da prikazuje Sina Božjega kako poseže zagrliti ili ponuditi nadu nekome na marginama – gubavcu,¹⁵ omraženom Samarijancu,¹⁶ optuženoj i skandaloznoj grešnici,¹⁷ ili nacionalnom neprijatelju.¹⁸ Ta je vrsta milosti čudesna.

Pokušajte zapisati svaki put kada on hvali ili iscjeljuje ili jede sa strancem i ponestat će vam tinte prije nego što napustite Luku.

Kad sam to vidio, srce mi je poskočilo u prepoznavanju punom ljubavi te sam počeo osjećati da bi me on mogao voljeti. Kao što je predsjednik Nelson podučio: »Što više učite o Spasitelju, tim će lakše biti imati pouzdanja u njegovo milosrđe, njegovu beskrajnu ljubav«.¹⁹ I više ćete vjerovati svojem Nebeskom Ocu i voljeti ga.

Starješina Jeffrey R. Holland poučio nas je da nam je Isus došao pokazati »tko je i kakav je Bog, naš Vječni Otac, koliko je potpuno posvećen svojoj djeci u svakoj dobi i svakom narodu«.²⁰

Pavao kaže da je Bog »Otac [svih] milosrđa i Bog svakovrsne utjehe«.²¹

Ako ga vidite drugačije, molim vas nastavite pokušavati.

Proroci nas pozivaju da tražimo njegovo lice.²² Shvaćam to kao podsjetnik, a ne formulu, da štujemo našeg Oca i da nismo gotovi dok ne vidimo Isusa kao lice ljubavi našeg Oca²³ i slijedimo njega, ne samo njegova pravila.²⁴

Kada proroci i apostoli govore o savezima, oni nisu poput trenera koji viču s (crvenih baršunastih) tribina, govoreći nam »zapni jače!«. Oni žele da mi vidimo kako su naši savezi u osnovi vezani uz odnose²⁵ i mogu biti lijek za duhovnu sljepoću za lica.²⁶ To nisu pravila za steći njegovu ljubav; on vas već savršeno voli. Naš je izazov razumjeti tu ljubav i oblikovati svoj život prema njoj.²⁷

Pokušavamo vidjeti kroz naše saveze, kao kroz prozor, lice Očeva milosrđa iza njih.

Savezi su oblik Božjeg zagrljaja.

Naposljetku, možemo naučiti vidjeti ga služeći mu. »Jer kako čovjek može poznavati gospodara kojemu nije služio?«²⁸

Prije nekoliko godina dobio sam poziv za koji se nisam osjećao doraslim. Probudio sam se rano, nervozan – no s izrazom na umu koji nisam ranije čuo: kako služiti u ovoj Crkvi znači stajati u rijeci Božje ljubavi za njegovu djecu. Ova je Crkva radna skupina ljudi s krampovima i lopatama, koji pokušavaju pomoći očistiti kanal za rijeku Božje ljubavi kako bi došla do njegove djece na kraju reda.

Tko god bili, bez obzira na vašu prošlost, ima mjesta za vas u ovoj Crkvi.²⁹

Uzmite kramp i lopatu i pridružite se timu. Pomozite nositi njegovu ljubav njegovoj djeci i nešto će od nje poprskati vas.³⁰

Potražimo njegovo brižno lice, njegov savezni zagrljaj, a zatim se udružimo ruku pod ruku s njegovom djecom i zajedno ćemo pjevati pjesmu »Otkupitelj Izraela«:

Potražimo njegovo brižno lice, a zatim budimo posude njegova milosrđa njegovoj djeci.³² U ime Isusa Krista. Amen.