Najveći imetak

U Svetim pismima govori se o bogatom mladom vladaru koji je pritrčao Isusu, kleknuo pred njega i s nepatvorenom iskrenošću upitao Učitelja: »Što moram učiniti da baštinim život vječni?« Nakon što je prošao kroz dugi popis zapovijedi kojih se ovaj mladić vjerno pridržavao, Isus mu je rekao da proda svu svoju imovinu, dā dobit siromašnima, uzme svoj križ i slijedi ga. Smionost ove smjernice uzrokovala je da se mladom bogatašu – unatoč Svjetlu pred kojim je stajao – smrkne pa je otišao žalostan jer je, kako piše u Svetim pismima, »imao veliki imetak«.¹

Očito je ovo važna priča upozorenja o uporabi bogatstva i potrebama siromašnih. No u konačnici je to priča o zdušnoj, bezuvjetnoj predanosti božanskoj odgovornosti. S našim bogatstvima ili bez njih, svatko od nas treba doći Kristu s tom istom beskompromisnom privrženosti njegovu evanđelju koja se očekivala od ovog mladića. U govoru današnje mladeži, trebamo se izjasniti kao da smo »skroz predani«.²

U svojoj je karakteristično nezaboravnoj prozi C. S. Lewis zamislio kako nam Gospodin kaže nešto poput ovoga: »Ne želim… tvoje vrijeme… [ili] tvoj novac… [ili] tvoj posao, [koliko samo želim] tebe. [Ovo stablo što ga obrezuješ.] Ne želim odrezati grančicu ovdje, grančicu ondje, želim… sve srušiti. [I taj zub.] Ne želim [ga] bušiti niti mu staviti krunicu niti ga [plombirati]. [Želim] ga izvaditi. [Zapravo, želim da mi predaš] cijeloga sebe kakav jesi… [I] ja ću ti umjesto toga dati novoga tebe. Zapravo, dat ću ti sebe: moja… će volja postati [tvoja volja].«³

Svi koji će govoriti na ovom Općem saboru reći će, na ovaj ili onaj način, ono što je Krist rekao ovom mladom bogatašu: »Dođite svojem Spasitelju. Dođite potpuno i svesrdno. Uzmite svoj križ, koliko god težak bio, i slijedite ga.«⁴ Reći će to znajući da u kraljevstvu Božjem ne mogu postojati djelomična rješenja, nema kretanja pa stajanja, nema povratka. Onima koji su zatražili dopuštenje da zakopaju preminulog roditelja ili da se barem oproste od drugih članova obitelji, Isusov je odgovor bio zahtjevan i nedvosmislen. »Prepustite to drugima«, rekao je. »Nitko tko stavi ruku svoju na plug te se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«⁵ Kada se od nas zatraži nešto teško, čak i ono što je suprotno čežnjama našeg srca, sjetite se da odanost koju zavjetujemo Kristovu povodu treba biti savršena predanost našeg života. Iako nas Izaija uvjerava da je ona dostupna »bez novaca i bez napate«⁶ – što i jest – moramo biti spremni, koristeći stih T. S. Eliota, da ona košta »ništa manje od svega«.⁷

Naravno, svi mi imamo neke navike, manjkavosti ili osobnu povijest koja bi nas mogla sprečavati da se u potpunosti duhovno predamo ovom djelu. No Bog jest naš Otac te je iznimno dobar u praštanju i zaboravljanju grijeha kojih smo se odrekli, možda zato što mu omogućujemo tako puno vježbe da to čini. U svakom slučaju, postoji božanska pomoć za svakoga od nas u svakom trenutku kada smatramo da želimo napraviti promjenu u svojem ponašanju. Bog Šaulu »promijeni srce«.⁸ Ezekiel je pozvao cijeli drevni Izrael da odbaci svoju prošlost i »načini… novo srce i novi duh«.⁹ Alma je pozvao na »moćn[u] promjen[u]«¹⁰ koja će uzrokovati da se duša proširi, a sam je Isus podučio da »tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega«.¹¹ Očito je mogućnost promjene i življenja na još uzvišenijoj razini oduvijek bila jedan od darova Božjih onima koji ga traže.

Prijatelji, u našem sadašnjem trenutku pronalazimo svakojake raspodjele i podjele, skupove i podskupove, digitalna plemena i političke identitete, s više nego dovoljno neprijateljstva za sve. Možemo li se upitati je li »viši i svetiji«¹² život, da iskoristim izraz predsjednika Russella M. Nelsona, nešto što bismo mogli tražiti? Dok to činimo, bilo bi dobro da upamtimo ono zapanjujuće razdoblje u Mormonovoj knjizi tijekom kojeg je taj narod postavio to pitanje i tako pozitivno odgovorio na njega:

»I dogodi se da ne bijaše nikakvih sukoba među svim narodom u cijeloj zemlji… uslijed ljubavi Božje koja prebivaše u srcima naroda.

I ne bijaše nikakvih zavisti, ni razdorā… niti ikakve pohotnosti; i doista ne mogaše biti sretnijega naroda među svim narodima koji bijahu stvoreni rukom Božjom.

Ne bijaše razbojnika, ni ubojica, niti bijaše Lamanaca, niti ikakvih -aca; već oni bijahu jedno, djeca Kristova, i baštinici kraljevstva Božjeg.

I kako li blagoslovljeni bijahu oni!«¹³

Koji je ključ ovog uspjeha u zadovoljnom, sretnom življenju? Ugrađen je tu u tekst u jednoj rečenici: »Ljubav[] Božj[a]… prebivaše u srcima naroda.«¹⁴ Kada ljubav Božja postavi ton za naš vlastiti život, za naše međusobne odnose i naposljetku naš osjećaj prema cijelom ljudskom rodu, tada stare razlike, ograničavajuće etikete i umjetne podjele počinju prolaziti, a mir se uvećava. Upravo je to ono što se dogodilo u našem primjeru iz Mormonove knjige. Oni više nisu bili Lamanci ni Jakovljevci ni Josipovci ni Zoramci. Uopće nije bilo »-aca«. Narod je preuzeo samo jedan transcendentni identitet. Svi su oni, kaže se, trebali biti znani kao »djeca Kristova«.¹⁵

Naravno, ovdje govorimo o prvoj velikoj zapovijedi danoj ljudskoj obitelji – da se svesrdno ljubi Boga bez ikakve suzdržanosti ili kompromisa, to jest svim svojim srcem, moću, umom i snagom.¹⁶ Ova ljubav prema Bogu prva je velika zapovijed u svemiru. No prva je velika istina u svemiru ta da Bog voli nas upravo na takav način – svesrdno, bez suzdržljivosti ili kompromisa, svim svojim srcem, moću, umom i snagom. I kada se te veličanstvene sile iz njegova srca i našega susretnu bez suzdržljivosti, dolazi do prave eksplozije duhovne, moralne moći. Tada, kao što je Teilhard de Chardin napisao, »po drugi će puta u povijesti svijeta čovjek otkriti vatru«.¹⁷

Tada, i doista samo tada, možemo učinkovito obdržavati drugu veliku zapovijed na načine koji nisu površni ili beznačajni. Volimo li Boga dovoljno da mu nastojimo biti u potpunosti vjerni, on će nam dati tu sposobnost, svojstvo, volju i način da volimo svoje bližnje i sami sebe. Možda ćemo tada moći ponovno reći: »Ne mogaše biti sretnijega naroda među svim narodima koji bijahu stvoreni rukom Božjom.«¹⁸

Braćo i sestre, molim se da ćemo uspjeti tamo gdje taj bogati mladić podbacio, da ćemo uzeti Kristov križ, koliko god zahtjevan bio, bez obzira na problem i bez obzira na cijenu. Svjedočim da će, kada se zavjetujemo slijediti ga, put – na ovaj ili onaj način – proći stazom krune od trnja i silnoga rimskog križa. Bez obzira koliko je bogat bio naš mladi vladar, nije bio dovoljno bogat da kupi svoj izlaz iz sastanaka s tim simbolima, a nismo ni mi. Za blagoslov primanja najvećeg imetka – dara vječnog života – malo je što se traži od nas da ostanemo na kursu u slijeđenju Velikog svećenika naše vjere, naše Danice, Zagovornika i Kralja. Svjedočim, s manje poznatim drevnim Amalekijem, da svatko od nas treba »prin[ijeti] cijelu dušu svoju kao prinos njemu«.¹⁹ O takvoj odlučnoj, postojanoj predanosti pjevamo:

U sveto ime Isusa Krista. Amen.