Ponovno imati povjerenja

Jednom, kada sam bio vrlo mlad, nakratko sam razmišljao o bijegu od kuće. Na dječački način, mislio sam da me nitko ne voli.

Moja me pažljiva majka slušala i uvjeravala. Bio sam sigurno kod kuće.

Jeste li se ikada osjećali kao da bježite od kuće? Često, bježati od kuće znači da je povjerenje uništeno ili slomljeno – povjerenje u nas same, međusobno, u Boga. Kada je povjerenje narušeno, pitamo se kako se ponovno pouzdati.

Moja je poruka danas, bilo da stižemo kući ili idemo kući, Bog nam dolazi ususret.¹ U njemu možemo pronaći vjeru i hrabrost, mudrost i razlučivanje da ponovno imamo povjerenja. Isto tako, on traži od nas da si međusobno držimo svjetlo upaljenim, da više praštamo i manje sudimo sebi i jedni drugima, tako da njegova Crkva može biti mjesto gdje se osjećamo kod kuće, bilo da dolazimo po prvi puta ili se vraćamo.

Povjerenje je čin vjere. Bog održava vjeru s nama. Ipak, ljudsko povjerenje može biti potkopano ili slomljeno kada:

• Prijatelj, poslovni suradnik ili netko kome vjerujemo nije iskren, povrijedi nas ili iskoristi.²

• Bračni partner nije vjeran.

• Možda neočekivano, netko koga volimo suočava se sa smrću, ozljedom ili bolešću.

• Suočavamo se s neočekivanim evanđeoskim pitanjem, možda nečime po pitanju crkvene povijesti ili crkvenog pravila, a netko nam kaže da je naša crkva nekako sakrila istinu ili je nije rekla.

Druge situacije mogu biti manje određene, ali jednako zabrinjavajuće.

Možda se ne vidimo u Crkvi, ne osjećamo da pripadamo, osjećamo da nam drugi sude.

Ili, iako smo učinili sve što se očekivalo, stvari se tek trebaju posložiti. Unatoč našim osobnim iskustvima s Duhom Svetim, možda još ne osjećamo kao da znamo da Bog živi ili da je evanđelje istinito.

Mnogi danas osjećaju veliku potrebu za obnovom povjerenja u ljudske odnose i suvremeno društvo.³

Dok razmišljamo o povjerenju, znamo da Bog jest Bog istine i »ne može[] lagati«.⁴ Znamo da je istina spoznaja o stvarima kakve one jesu, kakve su bile i kakve će biti.⁵ Znamo da stalna objava i nadahnuće ugrađuju nepromjenjivu istinu u promjenjive okolnosti.

Znamo da skršeni savezi lome srca. »Radio sam gluposti«, rekao je. »Možeš li mi ikada oprostiti?« Muž i žena mogu se držati za ruke, nadajući se da će ponovno imati povjerenja. U drugom okruženju zatvorenik promišlja: »Da sam obdržavao Riječ mudrosti, ne bih bio ovdje danas.«

Znamo da su radost na Gospodinovu putu saveza i pozivi da služimo u njegovoj Crkvi poziv da osjetimo Božje povjerenje i ljubav prema nama i jednih prema drugima. Članovi Crkve, uključujući odrasle samce, redovito služe diljem Crkve i u našim zajednicama.

Po nadahnuću, biskupstvo poziva mladi par da služi u jaslicama odjela. U početku, muž sjedi u kutu, odvojen i udaljen. Postupno se počinje smiješiti s djecom. Kasnije, par izražava zahvalnost. Ranije, kažu, žena je htjela djecu; muž nije. Sada ih je služenje promijenilo i ujedinilo. Također je donio radost djece u njihov brak i dom.

U drugom su gradu mlada majka s malenom djecom i njezin muž iznenađeni i preplavljeni, ali prihvaćaju kada je ona pozvana služiti kao predsjednica Potpornog društva u odjelu. Ubrzo nakon toga, ledene oluje prekidaju dotok električne energije, ostavljajući police u trgovinama praznima, a domove hladne poput leda. Budući da imaju struju i grijanje, ova mlada obitelj velikodušno otvara svoj dom nekolicini obitelji i pojedincima kako bi prebrodili oluju.

Povjerenje postaje stvarno kada s vjerom činimo ono što je teško. Služenje i žrtva povećavaju sposobnost i pročišćuju srca. Povjerenje u Boga i jednih u druge donosi nebeske blagoslove.

Nakon što je preživio rak, vjernog je brata udario automobil. Umjesto da se sažali nad sobom, on u molitvi pita: »Što mogu naučiti iz ovog iskustva?« U svojoj jedinici intenzivne njege osjeća se potaknutim primijetiti medicinsku sestru zabrinutu za svog muža i djecu. Pacijent u boli pronalazi odgovore dok se uzda u Boga i poseže prema drugima.

Dok brat s problemima s pornografijom čeka pred njegovim uredom predsjednika kolčića, predsjednik kolčića moli se da bi znao kako pomoći. Jasan dojam dolazi: »Otvori vrata i pusti brata da uđe.« S vjerom i povjerenjem da će Bog pomoći, svećenički vođa otvara vrata i grli brata. Svaki od njih osjeća preobražavajuću ljubav i povjerenje prema Bogu i jedan prema drugome. Osnažen, brat se može početi kajati i mijenjati.

Iako su naše zasebne okolnosti osobne, evanđeoska načela i Duh Sveti mogu nam pomoći znati trebamo li se uzdati u druge, kako to učiniti i kada. Kad je povjerenje skršeno ili izdano, razočaranje i razbijanje iluzija stvarno je; tako je i potreba za razlučivanjem da bi se znalo kada su vjera i hrabrost potrebne da bi se ponovno imalo povjerenja u ljudske odnose.

Ipak, po pitanju Boga i osobne objave, predsjednik Russell M. Nelson uvjerava: »Ne trebate se pitati kome možete sa sigurnošću vjerovati.«⁶ Uvijek se možemo uzdati u Boga. Gospodin nas poznaje bolje i voli više nego što znamo ili volimo sami sebe. Njegova beskrajna ljubav i savršena spoznaja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti čine njegove saveze i obećanja neprestanima i sigurnima.

Uzdajte se u ono što Sveta pisma nazivaju »tijek[] vremena«.⁷ S Božjim blagoslovom, tijekom vremena te stalnom vjerom i poslušnošću možemo pronaći odlučnost i mir.

Gospodin tješi:

»Večer donese suze, a jutro klicanje.«⁸

»Daj Gospodu svoj teret sav jer za te brine se.«⁹

»Zemlja nema tuge koju nebo ne može iscijeliti.«¹⁰

Uzdajte se u Boga¹¹ i njegova čudesa. Mi i naši odnosi možemo se promijeniti. Kroz Pomirenje Krista Gospodina možemo odložiti svojega sebičnoga naravnog sebe i postati Božje dijete, krotko, ponizno,¹² puno vjere i prikladnog povjerenja. Kada se pokajemo, kada priznamo i odbacimo svoje grijehe, Gospodin kaže da ih se više ne spominje.¹³ Nije da on zaboravlja; umjesto toga, na izuzetan način, čini se da on odabire ne spominjati ih se, a ne trebamo ni mi.

Uzdajte se u Božje nadahnuće da ćete mudro razlučiti. Možemo oprostiti drugima u pravo vrijeme i na pravi način, kako Gospodin kaže da moramo,¹⁴ a da smo pritom »mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi«.¹⁵

Ponekada, kada su naša srca najskršenija i najraskajanija, najviše smo otvoreni za utjehu i vodstvo Duha Svetoga.¹⁶ I osuda i oprost započinju prepoznavanjem krivice. Često je osuda usmjerena na prošlost. Oprost oslobađajuće gleda prema budućnosti. »Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.«¹⁷

Apostol Pavao je upitao: »Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?« Odgovorio je: »Ni smrt, ni život… ni visina, ni dubina… [neće nas] moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.«¹⁸ Ipak, postoji netko tko nas može odvojiti od Boga i Isusa Krista – a taj smo netko mi, mi sami. Kao što je Izaija rekao: »Vaši su grijesi lice njegovo zastrli.«¹⁹

Po božanskoj ljubavi i božanskim zakonom odgovorni smo za svoje odabire i njihove posljedice. No pomirbena je ljubav našeg Spasitelja je »beskonačna i vječna«.²⁰ Kada smo spremni doći kući, čak i kada smo »još… daleko«,²¹ Bog je spreman s velikom sućuti izraziti nam dobrodošlicu, radosno nam nudeći najbolje što ima.²²

Predsjednik J. Reuben Clark rekao je: »Vjerujem da naš Nebeski Otac želi spasiti svako svoje dijete… da će nam u svojoj pravdi i milosrđu dati maksimalnu nagradu za djela naša, dati nam sve što može dati, a suprotno tome, vjerujem da će nam nametnuti minimalnu kaznu koju mu je moguće nametnuti.«²³

Na križu, čak i milosrdna molba našeg Spasitelja njegovu Ocu nije bila bezuvjetna: »Oče, oprosti im«, već radije: »Oče, oprosti im; jer oni ne znaju što čine.«²⁴ Naše opredjeljivanje i sloboda imaju značenje jer smo odgovorni pred Bogom i samima sobom za to tko smo, za ono što znamo i činimo. Srećom, možemo imati povjerenja da će Božja savršena pravda i savršeno milosrđe savršeno prosuditi naše nakane i djela.

Završavamo kada smo počeli – s Božjom sućuti dok se pojedinačno vraćamo kući njemu i jedni drugima.

Sjećate li se usporedbe Isusa Krista o određenom čovjeku koji je imao dva sina?²⁵ Jedan je sin napustio dom i protratio svoju baštinu. Kada je došao k sebi, ovaj je sin nastojao doći kući. Drugi sin, osjećajući da je obdržavao zapovijedi »tolike godine«,²⁶ nije želio izraziti dobrodošlicu kući svojem bratu.

Braćo i sestre, biste li, molim vas, razmotrili da Isus traži od nas da otvorimo svoja srca, svoje razumijevanje, suosjećanje i poniznost te da se vidimo u obje uloge?

Poput prvog sina ili kćeri, možemo lutati i kasnije se nastojati vratiti kući. Bog čeka da nam izrazi dobrodošlicu.

I poput drugog sina ili kćeri, Bog nas blago poziva da se zajedno radujemo kada mu se svatko od nas vrati kući. Poziva nas da naše kongregacije, zborove, razrede i aktivnosti učinimo otvorenima, autentičnima, sigurnima – domom jednih za druge. Ljubaznošću, razumijevanjem i obostranim poštovanjem, svatko od nas ponizno traži Gospodina te se moli i izražava dobrodošlicu blagoslovima njegova obnovljenog evanđelja za sve.

Naša su životna putovanja zasebna, no možemo ponovno doći Bogu našem Ocu i njegovu voljenom Sinu kroz povjerenje u Boga, jednih u druge i u same sebe.²⁷ Isus poziva: »Ne boj se! Samo vjeruj!«²⁸ Kao što je to učinio prorok Joseph, neustrašivo imajmo povjerenja u brigu našega Nebeskog Oca.²⁹ Dragi brate, draga sestro, dragi prijatelju, molim te potraži ponovno vjeru i povjerenje – čudo koje vam on obećava danas. U posvećeno i sveto ime Isusa Krista. Amen.