Pružanje posvećenosti Gospodinu
Žrtva je manje vezana uz »odricanje«, a više uz »davanje« Gospodinu.
Prošle godine, dok sam služio u predsjedništvu područja Azija sjever, nazvao me predsjednik Russell M. Nelson i pozivao da služim kao drugi savjetnik u predsjedavajućem biskupstvu. Blagonaklono je pozvao moju suprugu Lori da se pridruži razgovoru. Nakon što je poziv bio gotov, i dalje smo bili u stanju nevjerice kada je moja supruga upitala: »Što uopće predsjedavajuće biskupstvo radi?« Nakon trenutka razmišljanja, odgovorio sam: »Ne znam točno!«
Godinu dana kasnije – i nakon dubokih osjećaja poniznosti i zahvalnosti – mogu odgovoriti na pitanje svoje supruge s većim razumijevanjem. Među ostalim, predsjedavajuće biskupstvo nadgleda socijalnu pomoć i humanitarni rad Crkve. Ovo djelo sada prožima cijeli svijet i blagoslivlja više Božje djece nego ikada prije.
Kao predsjedavajućem biskupstvu, pomažu nam predivni zaposlenici Crkve i drugi, uključujući opće predsjedništvo Potpornog društva koje s nama služi u crkvenom izvršnom odboru za socijalnu skrb i samodostatnost. U našem svojstvu kao članova tog odbora, Prvo predsjedništvo zamolilo me – kao i sestru Sharon Eubank koja nam se obratila sinoć – da vam iznesem novosti o nedavnim humanitarnim nastojanjima Crkve. Također su posebno zatražili da izrazimo njihovu duboku zahvalnost, jer ste, braćo i sestre, vi ti koji ste omogućili ta humanitarna nastojanja.
Dok smo s brigom promatrali rane ekonomske učinke krize bolesti COVID-19 diljem svijeta, lako smo mogli očekivati pad novčanih doprinosa koje su svetci mogli dati. Naposljetku, naši članovi nisu bili imuni na prepreke iz pandemije. Zamislite naše osjećaje kada smo primijetili upravo suprotno! Humanitarne donacije u 2020. godini ispale su najviša ikada, a trend je da će ove godine biti i više. Kao rezultat vaše velikodušnosti, Crkva je mogla ostvariti svoj najopsežniji odaziv od osnutka Humanitarnog fonda, s više od 1500 projekata pomoći zbog bolesti COVID u više od 150 zemalja. Ove donacije, koje ste tako nesebično dali Gospodinu, preinačene su u hranu, kisik, medicinske potrepštine i cjepiva koja znače život za one koji bi inače ostali bez toga.
Jednako je značajno kao i doprinos robe ogromno izlijevanje vremena i energije koje članovi Crkve doniraju humanitarnim ciljevima. Čak i kada je pandemija bjesnjela, prirodne katastrofe, građanski sukobi i ekonomska nestabilnost bili su neumoljivi te su nastavili tjerati milijune ljudi iz njihovih domova. Ujedinjeni narodi sada izvješćuju da postoji više od 82 milijuna prisilno raseljenih ljudi u svijetu.1 Nadodajte tome milijune drugih koji odaberu pobjeći od siromaštva ili tlačenja u potrazi za boljim životom za sebe ili svoju djecu i možete početi hvatati uvid u golemost ove globalne situacije.
Sa zadovoljstvom vas mogu izvijestiti da, zahvaljujući dobrovoljnom vremenu i talentima toliko mnogo ljudi, Crkva upravlja centrima dobrodošlice za izbjeglice i doseljenike na više mjesta u Sjedinjenim Državama i Europi. I zahvaljujući vašim doprinosima, pružamo dobra, sredstva i dobrovoljce kako bismo pomogli sličnim programima koje vode druge organizacije diljem svijeta.
Mogu li uputiti svoju iskrenu zahvalnost onim svetcima koji su posegnuli da hrane i odijevaju ove izbjeglice, sprijatelje se s njima i pomognu im da postanu afirmirani i samodostatni.
Jučer navečer, sestra Eubank iznijela vam je nekoliko divnih nastojanja svetaca po tom pitanju. Dok razmišljam o tim nastojanjima, moje se misli često okreću načelu žrtve i izravnoj vezi ovog načela s dvije velike zapovijedi – ljubavi prema Bogu i ljubavi prema našem bližnjemu.
U suvremenoj uporabi, izraz žrtva počeo je podrazumijevati »odricanje« od nečega za Gospodina i njegovo kraljevstvo. Međutim, u drevna vremena značenje riječi žrtva bilo je bliže povezano s njezina dva latinska korijena: sacer, što znači posvećeno ili sveto, i facere, što znači »napraviti«.2 Time je u drevna vremena žrtva doslovno značila »učiniti nešto ili nekoga svetim«.3 Sagledana kao takva, žrtva je proces postajanja svetim i spoznavanja Boga, ne događaj ili ritualno »odricanje« od nečega za Gospodina.
Gospodin je rekao: »Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice.«4 Gospodin želi da postanemo sveti,5 da budemo ispunjeni dobrotvornošću6 i da ga spoznamo.7 Kako je apostol Pavao podučio: »Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi.«8 Naposljetku, Gospod želi naše srce; on želi da postanemo nova stvorenja u Kristu.9 Kao što je uputio Nefijce: »Prinosit ćete mi kao žrtvu srce skršeno i duh raskajan.«10
Žrtva je manje vezana uz »odricanje«, a više uz »davanje« Gospodinu. Urezane na ulazu u svaki od naših hramova riječi su: »Posvećen Gospodinu; dom Gospodnji.« Dok obdržavamo svoje saveze žrtvom, posvećeni smo kroz milost Isusa Krista; i pred oltarima svetog hrama, srca skršena i duha raskajanog, dajemo svoju svetost Gospodinu. Starješina Neal A. Maxwell podučio je: »Podlaganje svoje volje [ili srca11] zaista je jedina jedinstveno osobna stvar koju imamo za staviti na Božji oltar… Međutim, kad se vi i ja na kraju podložimo, dopuštajući da naša osobna volja bude progutana u Božjoj volji, tada mu zaista nešto dajemo!«12
Kada se na naše žrtve za druge gleda iz perspektive »odricanja«, možemo ih vidjeti kao teret i postati obeshrabreni kada naše žrtve nisu prepoznate ili nagrađene. Međutim, kada se sagledaju s gledišta »davanja« Gospodinu, naše žrtve za druge postaju darovi, a radost velikodušnog davanja postaje svoja vlastita nagrada. Oslobođeni potrebe za ljubavlju, odobravanjem ili zahvalnošću od drugih, naše žrtve postaju najčišći i najdublji izrazi naše zahvalnosti i ljubavi prema Spasitelju i našim bližnjima. Svaki oholi osjećaj samopožrtvovnosti nestaje osjećajima zahvalnosti, velikodušnosti, zadovoljstva i radosti.13
Nešto je učinjeno svetim – bilo da je to naš život, naša imovina, naše vrijeme ili naši talenti – ne samo time što smo se toga odrekli, već radije što smo to posvetili14 Gospodinu. Humanitarni rad Crkve takav je dar. To je proizvod kolektivnih, posvećenih prinosa svetaca, očitovanja naše ljubavi prema Bogu i njegovoj djeci.15
Steve i Anita Canfield predstavnici su svetaca posljednjih dana diljem svijeta koji su za sebe iskusili preobražujuće blagoslove davanja Gospodinu. Kao misionare za socijalnu skrb i samodostatnost, Canfieldove se tražilo da pružaju pomoć u izbjegličkim kampovima i centrima za imigrante diljem Europe. U svojem je profesionalnom životu sestra Canfield bila izvrsna dizajnerica interijera koju su bogati klijenti kontaktirali bi im uljepšala njihove raskošne domove. Odjednom se našla gurnutom u svijet koji je bio potpuno suprotan tome dok je služila među ljudima koji su izgubili gotovo sve po pitanju zemaljske imovine. Kako je rekla, zamijenila je »mramorne nogostupe zemljanim podovima« i čineći to pronašla nemjerljiv stupanj ispunjenosti, kada su ona i njezin suprug počeli sklapati prijateljstva s onima kojima je bila potrebna njihova briga, a uskoro ih voljeti i prihvaćati.
Canfieldovi su primijetili: »Nismo se osjećali kao da smo se ‘odrekli’ ičega da bismo služili Gospodinu. Naša je želja bila jednostavno ‘dati’ njemu naše vrijeme i energiju radi blagoslivljanja njegove djece na bilo koji način na koji je on vidio prikladnim koristiti nas. Dok smo radili uz svoju braću i sestre, bilo koji vanjski izgled – bilo koja razlika u pozadini ili imovini – nestajala je za nas i jednostavno smo vidjeli srca jedni drugih. Ne postoji stupanj uspjeha u karijeri ili materijalnog dobitka koji bi mogao biti jednak načinu na koji su nas ova iskustva, služeći među najponiznijom Božjom djecom, obogatila.«
Priča Canfieldovih i mnoge druge slične priče pomogle su mi cijeniti stihove jednostavne, a ipak duboke pjesme Male škole:
»Daj«, reče potočić,
niz brežuljčić trčeći;
»Zbog mene se polja smješkaju sva,
posve se zeleneći.«
Da, svatko je od nas malen, ali dok se zajedno žurimo dati Bogu i našim bližnjima, gdje god da idemo životi su obogaćeni i blagoslovljeni.
Treći stih ove pjesme manje je poznat, ali završava s ovim dražesnim pozivom:
Draga braćo i sestre, dok živimo za Boga i druge dajući od svojih sredstava, svojeg vremena i, da, čak i od sebe samih, ostavljamo svijet malo zelenijim, ostavljamo Božju djecu malo sretnijom i, u postupku, postajemo malo svetiji.
Neka vas Gospodin obilno blagoslovi za žrtve koje mu dajete tako slobodno.
Svjedočim da Bog živi. »Čovjek Svetosti ime [je] njegovo.«17 Isus Krist njegov je Sin i on je davatelj svih dobrih darova.18 Neka kroz njegovu milost i obdržavanje naših saveza žrtvom budemo učinjeni svetima i uvijek dajmo više ljubavi i posvećenosti Gospodinu.19 U sveto ime Isusa Krista. Amen.