Spasiteljeva stalna samilost

Jedno od najdojmljivijih načela koje je Spasitelj podučio tijekom svojega zemaljskog službeništva bilo je to da se prema drugima odnosimo samilosno. Osvrnimo se na to načelo i njegovu praktičnu primjenu razmatrajući izvješće o Isusovu posjetu domu Šimuna, farizeja.

U Evanđelju po Luki postoji priča da je određena žena, smatrana grešnicom, ušla u Šimunov dom dok je Isus bio tamo. U poniznom je kajanju žena pristupila Isusu, oprala njegove noge svojim suzama, obrisala ih svojom kosom, a zatim ih poljubila i pomazala posebnom pomašću.¹ Oholi domaćin, koji je sebe smatrao moralno superiornijim ženi, pomislio si je, pokudno i arogantno: »Kada bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je ova žena što ga se dotiče: da je grešnica.«²

Farizejev stav »svetiji od tebe« naveo ga je da nepravedno prosudi i Isusa i ženu. No u svojem je sveznanju Spasitelj poznavao Šimunov um te je, u velikoj mudrosti, doveo u pitanje Šimunov oholi stav, ali i prekorio ga zbog njegova nedostatka uljudnosti u primanju posebnoga gosta poput Spasitelja u svoj dom. Zapravo, Isusov prijekor farizeja služio je kao svjedočanstvo da je Isus doista posjedovao dar proroštva i da se ova žena ponizna i raskajana srca pokajala te da su joj njezini grijesi bili oprošteni.³

Kao i mnogi drugi događaji tijekom Isusova zemaljskoga službeništva, ovo izvješće još jednom pokazuje da je Spasitelj samilosno djelovao prema svima koji su mu htjeli pristupiti – bez razlika – a posebice prema onima kojima je njegova pomoć bila najpotrebnija. Kajanje i pobožna ljubav koju je žena pokazala prema Isusu bili su dokazi njezina iskrena pokajanja i želje za primanjem otpusta njezinih grijeha. Međutim, Šimunov kompleks superiornosti, povezan s njegovim otvrdnulim srcem,⁴ sprečavali su ga da pokaže empatiju za tu pokajničku dušu, a čak se i prema Spasitelju svijeta odnosio ravnodušno i s prezirom. Njegov je stav pokazao da njegov način života nije bio ništa više nego strogo i isprazno pridržavanje pravila i vanjskih očitovanja njegovih uvjerenja kroz vlastito uveličavanje i lažnu svetost.⁵

Isusovo samilosno i personalizirano službeništvo u ovom izvješću predočuje savršeni model toga kako bismo trebali komunicirati s našim bližnjima. U Svetim pismima postoje nebrojeni primjeri toga kako je Spasitelj, potaknut svojom dubokom i trajnom samilošću, komunicirao s ljudima svojeg doba te pomagao onima koji su patili i onima koji bili »satrveni i zapušteni kao ovce bez pastira«.⁶ Pružao je svoju milosrdnu ruku onima kojima je bila potrebna pomoć s njihovim bremenima, i fizički i duhovno.⁷

Isusov samilostan stav ukorijenjen je u dobrotvornosti,⁸ i to u njegovoj čistoj i savršenoj ljubavi koja je srž njegove pomirbene žrtve. Samilost je temeljna karakteristika onih koji teže posvećenju i ova se božanska osobina isprepleće s drugim kršćanskim obilježjima poput tugovanja s onima koji tuguju te posjedovanja empatije, milosrđa i ljubaznosti.⁹ Izražavanje sućuti prema drugima zapravo je srž evanđelja Isusa Krista i istaknuti dokaz naše duhovne i emocionalne bliskosti sa Spasiteljem. Nadalje, ono pokazuje razinu utjecaja koji on ima na naš život te očituje golemost našega duha.

Važno je za zamijetiti da Isusova samilosna djela nisu bila povremena ili povjerena očitovanja temeljena na popisu zadataka koje treba izvršiti, već svakodnevna očitovanja stvarnosti njegove čiste ljubavi prema Bogu i njegovoj djeci te njegove trajne želje da im pomogne.

Isus je bio kadar čak i s udaljenosti utvrditi potrebe ljudi. Tako ne iznenađuje da je, na primjer, odmah nakon što je iscijelio stotnikova slugu,¹⁰ Isus otputovao iz Kafarnauma do grada imena Nain. Tamo je Isus izveo jedno od najbrižnijih čudesa svojega zemaljskog službeništva kada je zapovjedio mrtvom mladiću, jedinorođencu obudovljene majke, da ustane i živi. Isus nije osjetio samo žestoku patnju te jadne majke, već i teške okolnosti njezina života te je bio dirnut iskrenom sućuti prema njoj.¹¹

Baš poput grešnice i udovice iz Naina, mnogi ljudi unutar našeg kruga utjecaja traže utjehu, pažnju, uključenost i bilo kakvu pomoć koju im možemo pružiti. Svi mi možemo biti oruđa u Gospodinovim rukama i samilosno djelovati prema onima u potrebi, baš kao što je to Isus učinio.

Poznajem djevojčicu koja je rođena s vrlo velikim rascjepom usne i nepca. Na drugi dan svog života trebala je imati prvu od niza operacija. Ganuti iskrenom sućuti prema onima koji prolaze kroz ovaj isti izazov, ova djevojčica i njezini roditelji nastoje pružiti podršku, razumijevanje i emocionalnu pomoć drugima koji se suočavaju s ovom teškom stvarnošću. Nedavno su mi pisali i iznijeli: »Kroz izazov naše kćeri imali smo priliku upoznati predivne ljude kojima je bila potrebna utjeha, podrška i ohrabrenje. Prije nekog je vremena naša kći, koja sada ima 11 godina, razgovarala s roditeljima bebe s istim izazovom. Tijekom tog je razgovora naša kći na trenutak skinula masku koju je nosila zbog pandemije kako bi roditelji mogli vidjeti da postoji nada, iako je beba još uvijek imala puno za proći tijekom narednih nekoliko godina kako bi problem bio riješen. Osjećamo se vrlo zahvalno što pružamo svoju empatiju onima koji pate, kao što to Spasitelj čini za nas. Osjećamo da olakšavamo svoju bol svaki puta kada olakšamo tuđu bol.«

Moji dragi prijatelji, dok hotimice nastojimo ugraditi samilostan stav u naš način života, prema Spasiteljevu primjeru, postat ćemo više osjećajni prema potrebama ljudi. S tom će uvećanom osjećajnošću osjećaji iskrenog zanimanja i ljubavi prožimati svaku našu radnju. Gospodin će prepoznati naša nastojanja i mi ćemo zasigurno biti blagoslovljeni prilikama da budemo oruđa u njegovim rukama pri smekšavanju srdaca i pružanju pomoći onima čije su »ruke… ovješene«.¹²

Isusovo upozorenje farizeju Šimunu također je jasno pokazalo da nikada ne smijemo nesmiljeno i okrutno osuđivati naše bližnje jer je svima nama potrebno razumijevanje i milosrđe našega brižnoga Nebeskog Oca zbog naših nesavršenosti. Nije li to upravo ono što je Spasitelj podučio drugom prilikom kada je rekao: »Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?«¹³

Trebamo uzeti u obzir da nije lako razumjeti sve okolnosti koje doprinose nečijem stavu ili reakciji. Dojam može biti varljiv i često ne predstavlja točnu mjeru nečijeg ponašanja. Za razliku od vas i mene, Krist je sposoban jasno vidjeti sve aspekte određene situacije.¹⁴ Čak i poznavajući sve naše slabosti kao što ih on poznaje, Spasitelj nas ne osuđuje nepromišljeno, već nastavlja samilosno raditi s nama tijekom vremena, pomažući nam ukloniti brvno iz našeg oka. Isus uvijek gleda naše srce, a ne našu vanjštinu.¹⁵ On je sam izjavio: »Prestanite suditi po vanjštini.«¹⁶

Dakle, razmotrite Spasiteljev mudar savjet dvanaestorici nefijskih učenika vezan za ovo pitanje:

»I znajte da ćete biti suci ovome narodu, u skladu sa sudom koji ću vam dati, koji će biti pravičan. Zato, kakvi ljudi trebate biti? Zaista, kažem vam, baš kao što sam ja.«¹⁷

»Zato, htio bih da budete savršeni baš kao što sam ja, ili Otac vaš koji je na nebu savršen.«¹⁸

U tom kontekstu, Gospodin određuje presudu onima koji preuzimaju na sebe da nepravedno sude o tuđim navodnim nedostacima. Kako bismo se osposobili za donošenje pravednog suda, moramo nastojati postati poput Spasitelja i samilosno tražiti nesavršenosti u osobama, i to kroz njegove oči. Uzimajući u obzir da još uvijek imamo veliki put za prijeći do savršenstva, možda bi bilo bolje kada bismo sjeli do Isusovih nogu i preklinjali za milosrđe za naše vlastite nesavršenosti, kako što je to učinila pokajnica u farizejevoj kući, a ne da provodimo tako puno vremena i energije na opažene tuđe nesavršenosti.

Moji dragi prijatelji, svjedočim da će, dok nastojimo pripojiti Spasiteljev samilostan primjer u naš život, naše svojstvo za komplimentiranjem vrlina naših bližnjih porasti, a naš će se prirodan instinkt za osuđivanje njihovih nesavršenosti smanjiti. Naše će se zajedništvo s Bogom snažiti i zasigurno će naš život postati dražesniji, naši osjećaji brižniji te ćemo pronaći beskrajan izvor sreće. Bit ćemo poznati kao mirotvorci,¹⁹ čije su riječi blage poput rose proljetnog jutra.

Molim se da ćemo postati dugotrpniji i uviđavniji prema drugima te da će Gospodinovo milosrđe, u savršenoj krotkosti, smiriti našu nestrpljivost prema njihovim nesavršenostima. Ovo je Spasiteljev poziv nama. Svjedočim da on živi. On je savršen uzor milosrdnog i strpljivog učeništva. Iznosim svoje osvjedočenje o ovim istinama, u sveto ime Spasitelja Isusa Krista. Amen.