Potreba za Crkvom
Sveta pisma jasno podučavaju podrijetlo i potrebu za Crkvom koju usmjerava naš Gospodin Isus Krist svojom ovlašću.
Prije mnogo je godina starješina Mark E. Petersen, član Zbora dvanestorice apostola, započeo govor ovim primjerom:
»Kenneth i njegova supruga Lucille dobri su ljudi, pošteni i čestiti. Međutim, oni ne idu u crkvu i osjećaju da mogu biti dovoljno dobri bez nje. Podučavaju svoju djecu poštenju i kreposti te si govore da je to otprilike sve što bi Crkva učinila za njih.
I, u svakom slučaju, inzistiraju da im je potreban njihov vikend za obiteljsku rekreaciju… [a] odlasci u crkvu samo bi ih ometali.«1
Danas se moja poruka tiče tih dobrih ljudi vjerske naravi koji su prestali dolaziti u svoje crkve ili sudjelovati u njima.2 Kada kažem »crkve«, uključujem sinagoge, džamije ili druge vjerske organizacije. Zabrinuti smo što je nazočnost u svima njima značajno pala širom zemlje.3 Ako iz bilo kojeg razloga prestanemo cijeniti naše crkve, ugrožavamo svoj osobni duhovni život, a zbog značajnog broja onih koji se odvajaju od Boga smanjuju se njegovi blagoslovi našim narodima.
Nazočnost i aktivnost u crkvi pomažu nam postati bolji ljudi i bolji utjecaji na tuđe živote. U crkvi nas se podučava kako primjenjivati vjerska načela. Učimo jedni od drugih. Uvjerljiv primjer snažniji je od propovijedi. Osnaženi smo druženjem s drugima koji slično razmišljaju. U crkvenoj su nazočnosti i sudjelovanju naša srca, kao što piše u Bibliji, »sjedinjen[a] ljubavlju«.4
I.
Sveta pisma koja je Bog dao kršćanima u Bibliji i u suvremenoj objavi jasno podučavaju o potrebi za crkvom. Oba pokazuju da je Isus Krist uspostavio crkvu i razmišljao da će crkva nastaviti njegovo djelo nakon njega. Pozvao je Dvanaestoricu apostola te im dao ovlast i ključeve da ga usmjeravaju. U Bibliji se podučava da je Krist »glava crkve«5 i da su njezini službenici dani »da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela«.6 Zasigurno je Biblija jasna po pitanju porijekla crkve i potrebi za njom sada.
Neki kažu da im nazočnost na crkvenim sastancima ne pomaže. Neki kažu: »Nisam ništa naučio danas«, ili, »Nitko nije bio ljubazan prema meni«, ili, »Uvrijeđen sam.« Osobna razočaranja nikada nas ne smiju držati podalje od nauka Kristova, koji nas je podučio da služimo, ne da nam se služi.7 S time na umu, drugi je član opisao fokus svojeg pohađanja Crkve:
»Prije mnogo godina, promijenio sam svoj stav oko odlaska u crkvu. Više nisam išao u crkvu radi sebe, već imajući druge na umu. Trudim se pozdraviti ljude koji sjede sami, iskazati dobrodošlicu posjetiteljima… dobrovoljno se javiti za zaduženje…
Ukratko, idem svaki tjedan u Crkvu u namjeri da budem aktivan, ne pasivan, i pozitivno doprinosim u životima ljudi.«8
Predsjednik Spencer W. Kimball podučio je kako »mi ne idemo na sastanke na Šabat da bismo se zabavili ili isključivo da bismo bili podučeni. Mi idemo štovati Gospodina. To je osobna odgovornost… Ako vam je služba bila neuspjeh, vi niste uspjeli. Nitko ne može štovati za vas; vi morate sami iščekivati Gospodina.«9
Nazočnost u Crkvi može otvoriti naše srce i posvetiti našu dušu.
U crkvi ne služimo baš sami ili po vlastitom izboru ili po vlastitoj pogodnosti. Obično služimo u timu. U služenju pronalazimo prilike poslane s Neba da se uzdignemo iznad individualizma naše dobi. Služenje pod usmjerenjem Crkve pomaže nam prevladati osobnu sebičnost koja može usporavati naš duhovni rast.
Postoje i druge važne prednosti za spomenuti, čak i ukratko. U crkvi se družimo s predivnim ljudima koji nastoje služiti Bogu. To nas podsjeća da nismo sami u našim vjerskim aktivnostima. Svi trebamo povezanost s drugima, a crkvene veze neke su od najboljih koje možemo doživjeti – za nas, naše bračne drugove i djecu. Istraživanja pokazuju da bez tih veza, posebice između djece i vjernih roditelja, roditelji s velikom teškoćom odgajaju djecu u svojoj vjeri.10
II.
Do sada sam općenito govorio o crkvama. Sada se bavim posebnim razlozima za članstvo, nazočnost i sudjelovanje u Spasiteljevoj obnovljenoj Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana.
Naravno, potvrđujemo da Sveta pisma, drevna i suvremena, jasno podučavaju podrijetlo i potrebu za Crkvom koju usmjerava naš Gospodin Isus Krist svojom ovlašću. Također svjedočimo da je obnovljena Crkva Isusa Krista uspostavljena kako bi naučavala puninu njegova nauka te službovala s njegovom svećeničkom ovlašću u vršenju uredbi nužnih za ulazak u kraljevstvo Božje.11 Članovi koji se odreknu nazočnosti u Crkvi i oslanjaju se samo na pojedinačnu duhovnost odvajaju se od ovih evanđeoskih suština: moć i blagoslovi svećeništva, punina obnovljenog nauka te motivacije i prilike za primjenjivanje tog nauka. Oni si oduzimaju svoju priliku da se osposobe za ovjekovječenje svoje obitelji za vječnost.
Još je jedna velika prednost obnovljene Crkve u tome što nam pomaže rasti duhovno. Rast znači promjenu. U duhovnim okvirima to znači pokajanje i nastojanje da se približimo Gospodinu. U obnovljenoj Crkvi imamo nauk, postupke i nadahnute pomagače koji nam pomažu pokajati se. Njihova svrha, čak i u vijećima za članstvo, nije kazna, poput ishoda kaznenog suda. Vijeća za članstvo u Crkvi brižno nam nastoje pomoći osposobiti se za milosrđe oprosta omogućeno kroz Pomirenje Isusa Krista.
Zasebna duhovnost rijetko kada ne može pružiti motivaciju i strukturu za nesebično služenje kakve pruža obnovljena Crkva. Odlični su primjeri toga mladići, djevojke i starije osobe koji odlažu svoje školovanje ili umirovljeničke aktivnosti kako bi prihvatili misionarske pozive. Oni rade kao misionari za strance na nepoznatim mjestima koja nisu odabrali. Isto vrijedi i za vjerne članove koji sudjeluju u nesebičnom služenju koje nazivamo »hramsko djelo«. Nijedno takvo služenje ne bi bilo moguće bez Crkve koja je sponzorira, organizira i usmjerava.
Religija i crkveno služenje naših članova podučilo ih je kako raditi zajedno da bi doprinijeli široj zajednici. Takva vrsta iskustva i razvoja ne događa se u individualizmu koje tako prevladava u postupcima našega trenutnog društva. U zemljopisnoj organizaciji naših mjesnih odjela, družimo se i radimo s osobama koje inače ne bismo odabrali, osobama koje nas podučavaju i prokušavaju.
Uz pomaganje da naučimo duhovne osobine poput ljubavi, sućuti, oprosta i strpljenja, to nam pruža prilike da učimo kako raditi s osobama vrlo različitih pozadina i sklonosti. Ova je prednost pomogla mnogim našim članovima i mnoge su organizacije blagoslovljene njihovim sudjelovanjem. Svetci posljednjih dana poznati su po svojoj sposobnosti da vode i ujedine se u suradničkim nastojanjima. Ta je tradicija potekla od naših hrabrih pionira koji su kolonizirali područje Intermountain West i uspostavili našu cijenjenu tradiciju nesebične suradnje radi općeg dobra.
Većinu humanitarnih i dobrotvornih nastojanja treba ostvariti prikupljanjem zasebnih resursa i upravljanjem njima u velikim razmjerima. Obnovljena Crkva to čini sa svojim ogromnim humanitarnim nastojanjima diljem svijeta. Ona uključuju razdavanje obrazovnih i medicinskih potrepština, hranjenje gladnih, brigu za izbjeglice, pomaganje da se preokrenu učinci ovisnosti te brojne druge. Članovi naše Crkve poznati su zbog svojih projekata Ruku pomoći u prirodnim katastrofama. Crkveno članstvo omogućava nam da budemo dio takvih velikih nastojanja. Članovi također plaćaju posne prinose kako bi pomogli siromašnima u svojoj sredini.
Uz osjećaj mira i radosti kroz suputništvo Duha, naši članovi koji idu u Crkvu uživaju u plodovima življenja evanđelja, poput blagoslova življenja Riječi mudrosti te materijalnog i duhovnog napretka obećanog za življenje zakona desetine. Također imamo blagoslov savjeta nadahnutih vođa.
Najvažnije među svime time mjerodavne su svećeničke uredbe nužne za vječnost, uključujući sakrament koji primamo svakog šabata. Vrhunska uredba u obnovljenoj Crkvi vječni je savez braka koji omogućuje ovjekovječivanje veličanstvenih obiteljskih odnosa. Predsjednik Russell M. Nelson podučio je ovo načelo na nezaboravan način. Rekao je: »Ne možemo željom ostvariti svoj put u Božju nazočnost. Moramo biti poslušni zakonima na kojima je [taj blagoslov] uvjetovan.«12
Jedan od tih zakona jest štovati u crkvi svakog šabata.13 Naše štovanje i primjena vječnih načela približava nas Bogu te veliča našu sposobnost da volimo. Parley P. Pratt, jedan od prvotnih apostola ove rasporedbe, opisao je kako se osjećao kada je prorok Joseph Smith objasnio ova načela: »Osjećao sam da je Bog uistinu moj Nebeski Otac; da je Isus moj brat i da je moja zakonita žena moja besmrtna, vječna suputnica: ljubazan, poslužiteljski anđeo dan meni kao utjeha i kruna slave u vijeke vjekova. Ukratko, sada sam mogao voljeti duhom i razumijevanjem također.«14
Na kraju, podsjećam sve kako ne vjerujemo da se dobro može ostvariti samo kroz crkvu. Neovisno o crkvi, vidimo milijune ljudi koji podržavaju i provode bezbrojna dobra djela. Pojedinačno, svetci posljednjih dana sudjeluju u mnogima od njih. Ova djela vidimo kao očitovanje vječne istine da »Duh daje svjetlo svakom čovjeku koji dođe na svijet«.15
Unatoč dobrim djelima koja se mogu ostvariti bez crkve, punina nauka te njegove spasonosne i uzvišujuće uredbe dostupne su samo u obnovljenoj Crkvi. Uz to, nazočnost u Crkvi daje nam snagu i unapređenje vjere koje dolazi iz druženja s drugim vjernicima i štovanja zajedno s onima koji također nastoje ostati na putu saveza i biti bolji Kristovi učenici. Molim se da ćemo svi biti postojani u ovim crkvenim iskustvima dok tražimo vječni život, najveći od svih darova Božjih, u ime Isusa Krista. Amen.