O mentalnom zdravlju

Iako je naša obitelj uživala bogate blagoslove radosno hodajući putem saveza, također smo se suočavali s izuzetno visokim preprekama. Želio bih iznijeti neka vrlo osobna iskustva koja se tiču psihičkih bolesti. One uključuju kliničku depresiju, tešku anksioznost, bipolarni poremećaj, poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) – a ponekad kombinaciju svih njih. Iznosim ta delikatna iskustva s odobrenjem onih uključenih.

Tijekom svog služenja susreo sam se sa stotinama pojedinaca i obitelji sa sličnim iskustvima. Ponekad se pitam ne uključuje li bolest pustošenja koja prekriva zemlju, kao što se spominje u Svetim pismima, možda psihičku bolest.¹ Prisutna je diljem svijeta, dotiče svaki kontinent i kulturu, i utječe na sve – mlade, stare, bogate i siromašne. Ne izuzima ni članove Crkve.

U isto vrijeme, naš nas nauk podučava da nastojimo postati poput Isusa Krista i usavršimo se u njemu. Naša djeca pjevaju »K’o Isus ja želim biti«.² Čeznemo za time da postanemo savršeni kao što su savršeni naš Nebeski Otac i Isus Krist.³ Zbog toga što psihička bolest može ometati našu percepciju savršenstva, prečesto se o tome ne govori. To za posljedicu ima previše neznanja, previše patnje u tišini i previše očaja. Mnogi, osjećajući se nadvladano jer ne ispunjavaju vidljive standarde, pogrešno vjeruju da za njih u Crkvi nema mjesta.

Da bi se borilo s takvom varkom, važno je upamtiti da »Spasitelj voli svako od djece svoga Oca. On u potpunosti shvaća bol i borbu koje mnogi proživljavaju živeći s ogromnim brojem izazova povezanih s psihičkim zdravljem. On je trpio ‘boli i nevolje i iskušenja svih vrsta; … uze[vši] na se boli i bolesti naroda svojega.’ (Alma 7:11; naglasak dodan; vidi i Hebrejima 4:15–16; 2 Nefi 9:21). Zbog toga što razumije sve boli, on zna kako ‘iscijeliti skrušene u srcu’ (Luka 4:18; vidi i Izaija 49:13–16).«⁴ Izazovi često upućuju na potrebu za dodatnim alatima i podrškom te nisu pomanjkanje karaktera.

Dozvolite mi da iznesem nekoliko opažanja do kojih sam došao dok je naša obitelj prolazila kroz kušnje.

Prvo, mnogi će ljudi žalovati s nama, neće nas osuđivati. Zbog teških napadaja panike, anksioznosti i depresije, naš se sin vratio kući sa svoje misije nakon samo četiri tjedna. Kao njegovim roditeljima, teško nam se bilo nositi s razočaranjem i tugom jer smo se toliko mnogo molili za njegov uspjeh. Poput svih roditelja, želimo da naša djeca napreduju i budu sretna. Misija je trebala biti važna prekretnica za našeg sina. Također smo se pitali i što bi drugi ljudi mogli misliti.

Bez da smo znali, povratak našega sina bio je beskrajno razorniji za njega. Imajte na umu da je volio Gospodina i želio služiti, no ipak nije mogao zbog razlogā koje se mučio shvatiti. Uskoro se našao na točci potpunog beznađa i boreći se s dubokom krivnjom. Više se nije osjećao prihvaćeno već duhovno otupjelo. Počele su ga prožimati ponavljajuće misli o smrti.

Dok je bio u tom iracionalnom stanju, naš je sin vjerovao da mu je jedino preostalo da si oduzme svoj život. Bio je potreban Duh Sveti i legija anđela s obje strane vela kako bi ga spasili.

Dok se borio za svoj život tijekom tog bezgranično teškog razdoblja, naša obitelj, vođe odjela, članovi i prijatelji posebno su se potrudili kako bi nam pružili podršku i posluživali nam.

Nikada nisam osjetio takav izljev ljubavi. Nikada snažnije i na tako osoban način nisam osjetio što to znači tješiti one kojima je utjeha potrebna. Naša će obitelj zauvijek biti zahvalna za to izlijevanje.

Ne mogu opisati bezbrojna čuda koja su pratila ta zbivanja. Srećom, naš sin je preživio, ali bilo je potrebno dugo vremena i puno liječničke, terapijske i duhovne skrbi kako bi on ozdravio i prihvatio da je voljen, cijenjen i potreban.

Uočavam da ne završavaju svi takvi slučajevi poput našeg. Tugujem s onima koji su prerano izgubili voljene te su sada ostavljeni s osjećajima žalosti kao i s neodgovorenim pitanjima.

Moje sljedeće opažanje je da roditeljima može biti teško prepoznati borbe njihove djece, ali moramo se obrazovati. Kako možemo znati razliku između poteškoća povezanih s normalnim razvojem i znakova bolesti? Kao roditelji, imamo svetu dužnost pomoći svojoj djeci upravljati životnim izazovima; no rijetki su od nas stručnjaci za mentalno zdravlje. Bez obzira, mi trebamo brinuti za svoju djecu pomažući im da nauče biti zadovoljna sa svojim iskrenim pokušajima dok se trude ispuniti odgovarajuća očekivanja. Svatko od nas zna zahvaljujući svojim osobnim nedostatcima da je duhovni rast neprestani proces.

Sada razumijemo da »ne postoji jednostavna panaceja za emocionalno i psihičko zdravlje. Svi proživljavamo stres i previranja zbog toga što živimo u palom svijetu s palim tijelom. Povrh toga, mnogi faktori koji doprinose mogu voditi u dijagnozu psihičke bolesti. Bez obzira na našu mentalnu i emocionalnu dobrobit, usredotočenost na rast zdravije je od opsesije u vezi naših nedostataka.«⁵

Za moju suprugu i mene, jedna stvar koja nam je uvijek pomogla bila je biti Gospodinu što je bliže moguće. Gledano unazad, sada vidimo kako nas je Gospodin strpljivo podučavao u vremenima velike nesigurnosti. Njegovo svjetlo vodilo nas je korak po korak u najmračnijim trenutcima. Gospodin nam je pomogao vidjeti da je vrijednost pojedinačne duše daleko važnija u vječnom nacrtu nego bilo koji zemaljski zadatak ili postignuće.

Još jednom, obrazovati se o psihičkim bolestima priprema nas da pomognemo sebi i drugima koji se možda muče. Otvoren i iskren međusobni razgovor pomoći će ovoj važnoj temi dobiti pažnju koju zaslužuje. Naposljetku, informacija prethodi nadahnuću i objavi. Ti prečesto nevidljivi izazovi mogu utjecati na bilo koga i, kada smo s njima suočeni, čine se nesavladivi.

Jedna od prvih stvari koju trebamo naučiti jest da posve sigurno nismo sami. Potičem vas da proučavate temu o mentalnom zdravlju u odsjeku Životna pomoć aplikacije Evanđeoska knjižnica. Učenje će voditi k više razumijevanja, više prihvaćanja, više suosjećanja, više ljubavi. Ono može umanjiti tragediju dok nam pomaže pomoći razviti zdrava očekivanja i zdrave odnose te upravljati njima.

Moje završno opažanje: trebamo stalno paziti jedni na druge. Moramo voljeti jedni druge i manje osuđivati – posebice kada naša očekivanja nisu odmah ispunjena. Trebamo pomoći svojoj djeci i mladima da osjete ljubav Isusa Krista u svojim životima, čak i kada se bore s time da osjete ljubav prema sebi. Starješina Orson F. Whitney koji je služio kao član Zbora dvanaestorice apostola, savjetovao je roditeljima kako pomoći potomstvu koje se muči: »Molite se za svoju… djecu; držite se uz njih svojom vjerom.«⁶

Često sam promišljao što znači držati se uz njih vjerom. Vjerujem da to uključuje jednostavna djela ljubavi, krotkosti, ljubaznosti i poštovanja. To znači dozvoliti im razviti se u skladu s njihovom brzinom i svjedočiti kako bi im pomogli osjetiti ljubav našeg Spasitelja. To od nas zahtjeva da više razmišljamo o njima, a manje o sebi ili drugima. To obično znači govoriti manje, a slušati više, puno više. Moramo ih voljeti, dati im moć i hvaliti ih često u njihovim pokušajima da uspiju i budi vjerni Bogu. I naposljetku, trebamo činiti sve u svojoj moći da im ostanemo blizu – baš kao što ostajemo blizu Bogu.

Svi koji ste osobno pogođeni psihičkom bolešću, držite se svojih saveza, čak i ako možda ne osjećate Božju ljubav trenutno. Učinite sve što je u vašoj moći i zatim »stoj[te] mirno… kako bis[te] vidjeli spasenje Božje, i da će ruka njegova biti objavljena.«⁷

Svjedočim da je Isus Krist naš Spasitelj. On nas poznaje. On nas voli i on će nas čekati. Za vrijeme kušnji naše obitelji, spoznao sam koliko nam je blizu. Njegova su obećanja istinska:

Znajući kako je čvrst naš temelj, radosno uvijek objavljujmo:

U ime Isusa Krista. Amen.