Rasplamsavanje vatre skrivene

Braćo i sestre, naučio sam bolnu lekciju otkad sam posljednji put bio za ovom govornicom u listopadu 2022. Ta lekcija glasi: ako ne održite prihvatljiv govor, možete dobiti zabranu na nekoliko sljedećih sabora. Možete vidjeti da sam raspoređen među prvima na prvom zasjedanju ovog sabora. Ono što ne možete vidjeti jest da se nalazim na vratima u podu s vrlo osjetljivim zasunom. Ako ovaj govor ne prođe kako treba, neću vas vidjeti još nekoliko sabora.

U duhu ove predivne crkvene pjesme s ovim predivnim zborom, ja jesam nedavno naučio neke lekcije koje vam, uz Gospodinovu pomoć, želim iznijeti danas. To će ovaj govor učiniti vrlo osobnim.

Najosobnije i najbolnije od svih tih nedavnih iskustava bila je smrt moje voljene supruge Pat. Ona je bila najveća žena koju sam ikada poznavao – savršena žena i majka, a da i ne govorimo o njezinoj čistoći, njezinu daru izražavanja i njezinoj duhovnosti. Jednom je održala govor pod naslovom »Ispunjavanje mjere vašeg stvaranja«. Čini mi se da je ispunila mjeru svojeg stvaranja uspješnije nego što je itko mogao sanjati da je to moguće. Bila je potpuna Božja kći, uzorna žena u Kristu. Bio sam najsretniji čovjek što sam s njom proveo 60 godina svojeg života. Ako se dokažem dostojnim, naše pečaćenje znači da mogu provesti vječnost s njom.

Još jedno iskustvo započelo je 48 sati nakon pokopa moje supruge. U to sam vrijeme hitno prebačen u bolnicu u akutnom zdravstvenom stanju. Zatim sam prva četiri tjedna šestotjednog boravaka proveo na intenzivnoj njezi i izvan nje te u nesvijesti i izvan nje.

Gotovo cijelo moje iskustvo u bolnici tijekom toga prvog razdoblja izgubljeno mi je iz sjećanja. Ono što nije izgubljeno moje je sjećanje na putovanje izvan bolnice, prema onome što se čini kao rub vječnosti. Ne mogu u potpunosti govoriti o tom iskustvu ovdje, no mogu reći kako je dio onoga što sam primio bilo savjet da se hitnije vratim svojoj službi, s više posvećenja, više usredotočenosti na Spasitelja i više vjere u njegovu riječ.

Nisam mogao, a da ne osjetim kako primam svoju osobnu verziju objave dane Dvanaestorici prije gotovo 200 godina:

»Ti ćeš svjedočiti o imenu mojemu… i poslat ćeš riječ moju do na kraj zemlje. (…)

Jutro za jutrom; i dan za danom neka tvoj glas upozorenja izlazi; a kad noć dođe, neka žitelji zemlje ne drijemaju, zbog govora tvojega. (…)

Ustani[,] uzmi[] križ svoj, [i] slijedi[] me.«

Moje voljene sestre i braćo, od tog sam iskustva iskrenije nastojao uzeti svoj križ, s većom odlučnošću pronaći mjesto gdje mogu uzdići apostolski glas i brižnosti i upozorenja ujutro, tijekom dana i u noći.

To me vodi do treće istine koja je došla u tim mjesecima gubitka, bolesti i nevolje. Bilo je to obnovljeno svjedočanstvo i beskrajna zahvalnost za odlučne molitve ove Crkve – vaše molitve – od kojih sam ja imao koristi. Vječno ću biti zahvalan za prošnje tisuća ljudi koji su, poput uporne udovice, opetovano tražili intervenciju Neba u moju korist. Primio sam svećeničke blagoslove i vidio kako moj srednjoškolski razred posti za mene, kao i nekoliko nasumičnih odjela širom Crkve. A moje je ime moralo biti na listi za molitvu gotovo svakog hrama u Crkvi.

U svojoj dubokoj zahvalnosti za sve to pridružujem se G. K. Chestertonu, koji je jednom rekao: »Hvala je najviši oblik misli; i… zahvalnost je sreća udvostručena čudom.« Uz vlastitu »sreć[u] udvostručen[u] čudom«, zahvaljujem svima vama i zahvaljujem svojem Ocu na Nebu koji je čuo vaše molitve i blagoslovio moj život.

Braćo i sestre, svjedočim kako Bog čuje svaku molitvu koju prinesemo i odgovara na svaku od njih prema putu koji je zacrtao za naše savršenstvo. Raspoznajem da otprilike u istom trenutku dok su se mnogi molili za obnovu mojeg zdravlja, jednak broj – uključujući mene – molio se za obnovu zdravlja moje supruge. Svjedočim kako je božanski samilosni Nebeski Otac čuo i uslišio obje molitve, čak i ako molitve za Pat nisu bile uslišane onako kako sam ja tražio. Iz razloga koji su samo Bogu poznati molitve su uslišane drugačije nego što se nadamo – no obećavam one jesu čute i one jesu uslišane u skladu s njegovom nepogrešivom ljubavi i kozmičkim rasporedom.

»Ne ištem[o] li neprimjereno«, nema ograničenja kada, gdje ili o čemu se trebamo moliti. Prema objavama, trebamo se »molit[i] svaki čas«. Trebamo se moliti, rekao je Amulek, za »on[e] koji su oko vas«, s vjerom da »mnogo može molitva pravedn[og naroda] ako je žarka«. Naše molitve trebaju biti glasne kada imamo privatnost da ih tako prinesemo. Ako to nije praktično, treba ih nositi kao tihe izričaje u našem srcu. Pjevamo da molitve »rasplamsa[vaju] vatru skrivenu« te ih se uvijek, prema samom Spasitelju, prinosi Bogu Vječnom Ocu u ime njegova Jedinorođenog Sina.

Moji voljeni prijatelji, naše su molitve naš najslađi čas, naša najiskrenija »želja duše«, naš najjednostavniji, najjednostavniji oblik štovanja. Trebamo se moliti pojedinačno, u svojim obiteljima i u kongregacijama svih veličina. Trebamo koristiti molitvu kao štit od iskušenja i ako u bilo kojem trenutku osjećamo da se ne trebamo moliti, možemo biti sigurni da oklijevanje ne dolazi od Boga, koji čezne za komunikacijom sa svojom djecom u bilo kojem trenutku. Doista, neka nastojanja da nas spriječi u molitvi dolaze izravno od neprijatelja. Kada ne znamo kako ili točno za što moliti, trebali bismo započeti i nastaviti sve dok nas Duh Sveti ne uvede u molitvu koju bismo trebali prinijeti. Taj bi pristup mogao biti onaj na koji se moramo pozivati kada se molimo za svoje neprijatelje i one koji nas zlobno iskorištavaju.

Naposljetku, možemo se ugledati na Spasiteljev primjer koji se vrlo, vrlo često molio. No uvijek mi je bilo zanimljivo što je Isus uopće osjećao potrebu moliti se. Nije li on bio savršen? O čemu se on trebao moliti? Pa, shvatio sam da je i on, s nama, želio »traži[ti Očevo lice] i riječi njeg’voj da [je] sklon«. S vremena na vrijeme, povukao se iz društva kako bi bio sam prije nego što je probio Nebo svojim molitvama. U drugim se trenutcima molio u društvu nekolicine suradnika. Zatim bi tražio Nebo u korist mnoštva koji su pokrili obronak planine. Ponekad je molitva slavila njegovu odjeću. Ponekada je slavila njegovo lice. Ponekad je stajao moleći se, ponekad je kleknuo, a barem je jednom pao ničice u molitvi.

Luka je Isusov silazak u svoje iskupljenje opisao kao potrebu da se moli »još… žarče«. Kako se onaj koji je bio savršen moli još žarče? Pretpostavljamo da su sve njegove molitve bile žarke, no ipak, u ispunjavanju svoje pomirbene žrtve i kroz bol koja je pratila njegov univerzalni doseg, želio se moliti još i više molećivo, s težinom svojeg prinosa koja je konačno izvlačila krv iz svake pore.

U pozadini Kristove pobjede nad smrću i njegova nedavnog dara meni od nekoliko tjedana ili mjeseci u smrtnosti, iznosim svečano osvjedočenje o stvarnosti vječnog života i potrebi da budemo ozbiljni u svojem planiranju za njega.

Svjedočim da kada Krist dođe, treba nas prepoznati – ne kao nominalne članove navedene u izblijedjelom zapisu o krštenju, već kao potpuno predane, vjerno vjerne učenike koji obdržavaju saveze. Ovo je hitno pitanje za sve nas, kako nikada ne bismo s razornim žaljenjem čuli: »Nikad vas nisam poznavao«, ili kako je Joseph Smith preveo taj izraz: »Nikada me niste poznavali«.

Na sreću, imamo pomoć za taj zadatak – puno pomoći. Trebamo vjerovati u anđele i čuda te obećanja svetog svećeništva. Trebamo vjerovati u dar Duha Svetoga, utjecaj dobrih obitelji i prijatelja te moć čiste Kristove ljubavi. Trebamo vjerovati u objavu i proroke, vidioce i objavitelje te predsjednika Russella M. Nelsona. Trebamo vjerovati da se uz molitvu, molbu i osobnu pravednost doista možemo popeti do »Gore Siona… grada živoga Boga, nebeskog mjesta, najsvetijeg od svih«.

Braćo i sestre, kada se pokajemo za svoje grijehe i odvažno dođemo do »prijestolj[a] milosti«, ostavljajući pred njim svoja dobrotvorna djela i iskrene prošnje, naći ćemo milosrđe, sućut i oprost u dobrohotnim rukama našega Vječnog Oca i njegova poslušnog, savršeno čistog Sina. Tada ćemo, s Jobom i svim pročišćenim vjernima, vidjeti svijet »[previše] čudes[ni]« da bismo ga mogli razumjeti. U ime Isusa Krista, amen.