Uzdaj se u Jahvu

U našoj obitelji mi ponekad igramo igru koju nazivamo »Vježba ludog povjerenja«. Možda ste je i vi igrali. Dvije osobe stoje udaljene manje od dva metra, jedna je okrenuta leđima prema drugoj. Na znak osobe iza, osoba ispred pada unatrag u iščekujuće naručje svojeg prijatelja.

Povjerenje je temelj svih odnosa. Početno je pitanje za bilo koji odnos: »Mogu li vjerovati drugoj osobi?« Odnos se oblikuje samo kada su ljudi voljni imati povjerenja jedni u druge. To nije odnos ako jedna osoba potpuno vjeruje, ali druga ne vjeruje.

Svatko je od nas ljubljeni duhovni sin ili kći brižnoga Nebeskog Oca.¹ Ali iako to duhovno rodoslovlje pruža temelj, ono samo po sebi ne stvara značajan odnos s Bogom. Odnos može biti izgrađen samo kada odaberemo imati povjerenja u njega.

Nebeski Otac želi izgraditi prisan, osobni odnos sa svakim od svoje duhovne djece.² Isus je izrazio tu želju kada se molio »da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno«.³ Odnos koji Bog traži sa svakim duhovnim djetetom toliko je prisan i osoban da će on moći dijeliti sve što On ima i sve što jest.⁴ Ta vrsta dubokoga, trajnog odnosa može se razviti samo kada se gradi na savršenom, potpunom povjerenju.

Sa svoje je strane Nebeski Otac od početka djelovao kako bi priopćio svoje apsolutno povjerenje u božanski potencijal svakoga svojeg djeteta. Povjerenje je temelj nauma koji je predstavio za naš rast i napredak prije našeg dolaska na Zemlju. Trebao nas je podučiti vječnim zakonima, stvoriti Zemlju, dati nam smrtna tijela, dati nam dar da biramo za sebe i dozvoliti nam da učimo i rastemo donoseći vlastite odluke. On želi da odaberemo slijediti njegove zakone i vratiti se uživati u vječnom životu s njim i njegovim Sinom.

Znajući da nećemo uvijek donositi dobre odluke, također je pripremio način da pobjegnemo od posljedica loših odluka. Dao nam je Spasitelja – svojeg Sina, Isusa Krista – da pomiri za naše grijehe i ponovno nas očisti pod uvjetom pokajanja.⁵ Poziva nas da redovito koristimo dragocjeni dar pokajanja.⁶

Svaki roditelj zna koliko je teško dovoljno vjerovati djetetu da mu dopustimo donositi vlastite odluke, pogotovo kada roditelj zna da će dijete vjerojatno griješiti i patiti kao rezultat toga. Ipak, Nebeski nam Otac dopušta da donosimo odluke koje će nam pomoći ostvariti naš božanski potencijal! Kao što je starješina Dale G. Renlund podučio: »[Njegov] cilj… u roditeljstvu nije da njegova djeca rade ono što je ispravno; njegov je cilj da njegova djeca odaberu činiti ono što je ispravno i naposljetku postanu poput njega.«⁷

Unatoč Božjem povjerenju u nas, naš će odnos s njim rasti samo do one mjere u kojoj smo voljni uzdati se u njega. Izazov je da živimo u palom svijetu i svi smo iskusili izdaju povjerenja kao rezultat nepoštenja, manipuliranja, prisile ili drugih okolnosti. Jednom kada nas netko izda, može nam biti teško ponovno vjerovati. Ta negativna iskustva s povjerenjem s nesavršenim smrtnicima mogu čak utjecati na našu voljnost da se uzdamo u savršenoga Nebeskog Oca.

Prije nekoliko godina mojih dvoje prijatelja, Leonid i Valentina, izrazili su zanimanje da postanu članovi Crkve. Kada je Leonid počeo učiti evanđelje, bilo mu je teško moliti se. Ranije u svojem životu Leonid je trpio zbog manipuliranja i kontrole nadređenih te je razvio nepovjerenje prema vlasti. Ta su iskustva utjecala na njegovu sposobnost da otvori svoje srce i izrazi osobne osjećaje Nebeskom Ocu. S vremenom i proučavanjem Leonid je stekao bolje razumijevanje Božje osobnosti i iskusio je osjećaj Božje ljubavi. Naposljetku, molitva mu je postala prirodan način da izrazi zahvalnost i ljubav koje je osjećao prema Bogu. Njegovo rastuće povjerenje u Boga naposljetku je navelo njega i Valentinu da stupe u svete saveze kako bi osnažili svoj odnos s Bogom i jedno s drugim.

Ako vas prethodni gubitak povjerenja sprečava da imate povjerenja u Boga, molim vas slijedite Leonidov primjer. Strpljivo nastavite učiti više o Nebeskom Ocu, njegovoj osobnosti, njegovim osobinama i njegovim svrhama. Tražite i bilježite iskustva osjećanja njegove ljubavi i moći u svojem životu. Naš živući prorok, predsjednik Russell M. Nelson, podučio je da što više učimo o Bogu, to će nam biti lakše imati povjerenja u njega.⁸

Ponekad najbolji način da naučimo vjerovati Bogu jest jednostavno vjerujući mu. Kao kod »Vježbe ludog povjerenja«, ponekad jednostavno trebamo biti voljni pasti unatrag i dopustiti mu da nas uhvati. Naš je smrtni život ispit. Izazovi koji nas razvijaju povrh naše vlastite sposobnosti dolaze često. Kada su naše znanje i razumijevanje nedostatni, prirodno tražimo izvore koji će nam pomoći. U svijetu zasićenom informacijama ne nedostaje izvora koji promoviraju svoja rješenja za naše izazove. Međutim, jednostavna, iskušana poruka u Mudrim izrekama pruža nam najbolji savjet: »Uzdaj se u Jahvu svim srcem.«⁹ Mi pokazujemo svoje povjerenje u Boga okrećući se prvo njemu kada smo suočeni sa životnim izazovima.

Nakon što sam završio studij prava u Uti, naša se obitelj suočila s važnom odlukom o tome gdje ćemo raditi i stvoriti svoj dom. Nakon što smo se posavjetovali međusobno i s Gospodinom, osjetili smo usmjerenje preseliti svoju obitelj u istočne Sjedinjene Države, daleko od roditelja i braće i sestara. U početku je sve bilo dobro i osjetili smo potvrdu naše odluke. Ali tada su se stvari promijenile. Došlo je do smanjenja broja zaposlenih u odvjetničkom uredu i suočio sam se s mogućnošću gubitka posla i osiguranja upravo u trenutku kada je naša kći Dora bila rođena s ozbiljnim zdravstvenim izazovima i dugoročnim posebnim potrebama. Dok sam se suočavao s tim izazovima, bio mi je upućen poziv na služenje koji će zahtijevati značajno ulaganje vremena i predanosti.

Nikada se nisam suočio s takvim izazovom i bio sam nadvladan. Počeo sam preispitivati odluku koju smo donijeli i njezinu popratnu potvrdu. Imali smo povjerenja u Gospodina i sve je trebalo ispasti dobro. Pao sam unatrag i sada se činilo da me nitko neće uhvatiti.

Jednoga su dana riječi: »Ne pitaj zašto; pitaj što želim da naučiš«, jasno ušle u moj um i srce. Sada sam bio još zbunjeniji. Upravo u trenutku kada sam se mučio sa svojom ranijom odlukom, Bog me je pozvao da mu vjerujem još i više. Gledajući unatrag, bila je to ključna točka u mojem životu – bio je to trenutak kada sam shvatio da je najbolji način za naučiti imati povjerenja u Boga taj da se jednostavno uzdamo u njega. U narednim tjednima sa zaprepaštenjem sam promatrao kako Gospodin čudesno otkriva svoj naum kako će blagosloviti našu obitelj.

Dobri učitelji i treneri znaju da se intelektualni rast i fizička snaga mogu dogoditi samo razvijanjem umova i mišića. Na sličan način, Bog nas poziva da rastemo vjerujući njegovu duhovnom podučavanju kroz iskustva koja razvijaju dušu. Stoga, možemo biti sigurni da je, bez obzira na povjerenje koje smo možda pokazali prema Bogu u prošlosti, još jedno iskustvo razvijanja povjerenja tek pred nama. Bog je usredotočen na naš rast i napredak. On je Veliki učitelj, potpuni trener koji nas uvijek razvija kako bi nam pomogao shvatiti više našega božanskog potencijala. To će uvijek uključivati budući poziv da mu vjerujemo još malo više.

Mormonova knjiga podučava o uzorku koji Bog koristi da nas razvije kako bi izgradio snažne odnose s nama. U priručniku Dođi i slijedi me nedavno smo učili o tome kako je Nefijevo povjerenje u Boga bilo iskušano kada je njemu i njegovoj braći bilo zapovjeđeno da se vrate u Jeruzalem kako bi zadobili mjedene ploče. Nakon što su njihovi početni pokušaji bili neuspješni, njegova su braća odustala i bila su spremna vratiti se bez ploča. No Nefi je odabrao staviti svoje potpuno povjerenje u Gospodina i bio je uspješan u zadobivanju ploča.¹⁰ To je iskustvo vjerojatno osnažilo Nefijevo pouzdanje u Boga kada mu se luk slomio, a obitelj se suočila s gladovanjem u divljini. Još je jednom Nefi odabrao imati povjerenja u Boga i obitelj je bila spašena.¹¹ Ta su uzastopna iskustva dala Nefiju čak i snažnije pouzdanje u Boga za ogromni zadatak izgradnje lađe s kojim se uskoro trebao suočiti, a koji je tražio povećanje pouzdanja.¹²

Kroz ta iskustva Nefi je osnažio svoj odnos s Bogom dosljednim i stalnim povjerenjem u njega. Bog koristi isti obrazac s nama. On nam upućuje osobne pozive da osnažimo i produbimo svoje povjerenje u njega.¹³ Svaki put kada prihvatimo poziv i djelujemo prema njemu, naše povjerenje u Boga raste. Ako zanemarimo ili odbijemo poziv, naš napredak prestaje sve dok ne budemo spremni djelovati prema novom pozivu.

Dobra je vijest da, bez obzira na povjerenje koje smo možda odabrali ili nismo odabrali dati Bogu u prošlosti, možemo odabrati vjerovati Bogu danas i svaki dan u budućnosti. Obećavam da će, svaki put kad to učinimo, Bog biti tu da nas uhvati, a naš odnos povjerenja postajat će sve snažniji i snažniji sve do dana kada ćemo postati jedno s njim i njegovim Sinom. Tada možemo izjaviti poput Nefija: »O Gospode, uzdah se u te, i uzdat ću se u te zauvijek.«¹⁴ U ime Isusa Krista, amen.