Svjedočanstvo o Isusu
Moj je poziv da djelujete sada kako biste osigurali svoje mjesto kao osoba koja je neustrašiva u svjedočanstvu o Isusu.
Godine 1832., Joseph Smith i Sidney Rigdon primili su čudesno viđenje vezano za vječnu sudbinu Božje djece. Ta je objava govorila o tri nebeska kraljevstva. Predsjednik Dallin H. Oaks govorio je o tim »kraljevstvima slave« prošlog listopada,1 napominjući da su »kroz pobjedu i slavu Jaganjca«,2 svi osim relativno malo pojedinaca naposljetku otkupljeni u jedno od tih kraljevstva, »prema željama koje su očitovane kroz njihove odabire«.3 Božji naum otkupljenja predstavlja univerzalnu priliku za svu njegovu djecu, kad god i gdje god da su živjeli na Zemlji.
Dok slava čak i najmanjeg od triju kraljevstava, telestijalnog »nadilazi svako razumijevanje«,4 nada našeg Oca jest da ćemo odabrati najviše i najslavnije od tih kraljevstva – celestijalno – te se kroz milost njegova Sina osposobiti za njega gdje možemo uživati vječni život kao »subaštinici Kristovi«.5 Predsjednik Russell M. Nelson potaknuo nas je »razmišlja[ti] celestijalno«, čineći celestijalno kraljevstvo svojim vječnim ciljem i »zatim pažljivo razmatrati gdje će [nas] svaka od [naših] odluka dok s[mo] ovdje na Zemlji staviti na sljedećem svijetu«.6
Oni u celestijalnom kraljevstvu su »oni koji primiše svjedočanstvo o Isusu… koji su pravični ljudi učinjeni savršenima kroz Isusa, posrednika novoga saveza«.7 Stanovnici drugog, ili terestrijalnog kraljevstva, opisani su kao u biti dobri, uključujući »časn[e] ljud[e] na zemlji, koji bijahu zaslijepljeni prepredenošću ljudi«. Njihova glavna ograničavajuća osobina je ta da oni »nisu neustrašivi u svjedočanstvu o Isusu«.8 Nasuprot tome, oni u donjem, telestijalnom kraljevstvu oni su koji »ne primiše evanđelje, niti svjedočanstvo o Isusu«.9
Uočite kako je razlikovno obilježje za stanovnike svakog kraljevstva način na koji se odnose prema »svjedočanstv[u] o Isusu«, u rasponu od (1) svesrdne predanosti preko (2) nedovoljne neustrašivosti do (3) izravnog odbacivanja. O reakciji svake osobe ovisi njezina vječna budućnost.
I.
Što je svjedočanstvo o Isusu?
To je svjedočanstvo Svetoga Duha da je on božanski Sin Božji, Mesija i Otkupitelj. Ivanovo je svjedočanstvo kako je Isus u početku bio s Bogom, da je Isus Stvoritelj Neba i Zemlje i da »u njemu bijaše evanđelje, i evanđelje bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudi«.10 To je »svjedočanstvo apostola i proroka… da je umro, bio pokopan, ponovno ustao treći dan i bio uznesen na nebo«.11 To je spoznaja da »nema drugog imena danog po kojemu spasenje dolazi«.12 To je »svjedočanstvo, posljednje od svih«, koje je dao prorok Joseph Smith »da on živi! (…) Da je on Jedinorođenac Očev – da se po njemu, i kroz njega, i od njega svjetovi stvaraju i bijahu stvoreni, a žitelji njihovi rođeni su sinovi i kćeri Bogu.«13
II.
Povrh tog svjedočanstva nalazi se pitanje: Što mi činimo po tom pitanju?
Baštinici celestijalnog kraljevstva »prime« svjedočanstvo o Isusu u najpotpunijem smislu tako što će biti kršteni, primiti Duha Svetoga i nadvladati vjerom.14 Načela i istine evanđelja Isusa Krista upravljaju njihovim prioritetima i izborima. Svjedočanstvo o Isusu očituje se u tome kakvi su i što postaju. Njihov je motiv dobrotvornost, »čista Kristova ljubav«.15 Njihova je usredotočenost na slijeđenje »mjer[e] punine veličine Kristove«.16
Barem neki od onih koji će se naći u terestrijalnom kraljevstvu također prihvaćaju svjedočanstvo o Isusu, no odlikuju se time što ne čine po tom pitanju. Biti nedovoljno neustrašiv u svjedočanstvu o Spasitelju sugerira određeni stupanj apatije ili ležernosti – biti »mlak«17 – za razliku od naroda Amonova u Mormonovoj knjizi, na primjer, koji se »odlikova[o] revnošću svojom prema Bogu«.18
Stanovnici telestijalnog kraljevstva oni su koji odbacuju svjedočanstvo o Isusu zajedno s njegovim evanđeljem, njegovim savezima i njegovim prorocima. Abinadi ih je opisao kao »oni [koji] hodahu prema svojim vlastitim tjelesnim prohtjevima i željama; i nikad ne prizivahu Gospoda dok ruke milosrđa bijahu ispružene prema njima; jer ruke milosrđa bijahu ispružene prema njima, a oni ne htjedoše«.19
III.
Što znači biti neustrašiv u svjedočanstvu o Isusu?
Postoji nekoliko mogućnosti koje bi se mogle razmotriti prilikom odgovaranja na to pitanje. Spomenut ću ih nekoliko. Biti neustrašiv u svjedočanstvu o Isusu zasigurno uključuje njegovanje i osnaživanje tog svjedočanstva. Istinski učenici ne zanemaruju naizgled male stvari koje podržavaju i osnažuju njihovo svjedočanstvo o Isusu, poput molitve, proučavanja Svetih pisama, svetkovanja šabata, blagovanja sakramenta, pokajanja, posluživanja i bogoštovlja u domu Gospodnjem. Predsjednik Nelson podsjeća nas da »svjedočanstvo koje se ne njeguje svakodnevno ‘dobrom riječju Božjom’[Moroni 6:4] može se raspasti zastrašujućom brzinom. Stoga… potrebna su nam svakodnevna iskustva štovanja Gospodina i proučavanja njegova evanđelja.« Zatim je nadodao: »Preklinjem vas, dopustite da Bog prevlada u vašem životu. Dajte mu pošteni dio svojeg vremena. Dok to činite, primijetite što se događa vašem pozitivnom duhovnom zamahu.«20
Biti neustrašiv također sugerira biti otvoren i javan o vlastitom svjedočanstvu. U krštenju potvrđujemo svoju spremnost da ćemo »stajati kao svjedoci Božji u svako vrijeme i u svemu, i na svakome mjestu gdje se možda nađe[mo], i to do smrti«.21 Naročito u ovo uskršnje vrijeme, radosno, javno i bez zadrške naviještamo svoje svjedočanstvo o uskrslomu, živućem Kristu.
Jedan aspekt neustrašivosti u svjedočanstvu o Isusu jest obraćati pažnju na njegove glasnike. Bog nas ne prisiljava na bolji put, put saveza, no on upućuje svoje proroke da nas u potpunosti osvijeste o posljedicama naših izbora. I to ne samo članove njegove Crkve. Kroz svoje proroke i apostole, on brižno moli cijeli svijet neka posluša istinu koja će ih osloboditi,22 poštedjeti ih nepotrebne patnje i donijeti im trajnu radost.
Biti neustrašiv u svjedočanstvu o Isusu znači poticati druge, riječju i primjerom, da isto tako budu neustrašivi, pogotovo one iz naših obitelji. Starješina Neal A. Maxwell jednom se obratio »u biti ‘časn[im]’ članov[ima] [Crkve] koji obiru po površini umjesto da produbljuju svoje učeništvo i koji se ležerno radije nego ‘gorljivo posveć[uju]’ [Nauk i savezi 76:75; 58:27].«23 Primjećujući da su svi slobodni birati, starješina Maxwell oplakivao je: »Nažalost, međutim, kada neki odaberu zabušavanje, oni ne biraju samo za sebe, već i za sljedeći naraštaj i sljedeći. Mala okolišanja kod roditelja mogu proizvesti velika odstupanja kod njihove djece! Raniji naraštaji u obitelji možda su odražavali predanost, dok neki u sadašnjem naraštaju pokazuju okolišanje. Nažalost, u sljedećem neki bi mogli izabrati razdor jer erozija uzima svoj danak.«24
Prije mnogo godina, starješina John H. Groberg ispričao je priču o mladoj obitelji koja je živjela u malom ogranku na Havajima početkom 1900-ih. Bili su članovi Crkve oko dvije godine kada se jedna od njihovih kćeri razboljela od nedijagnosticirane bolesti te je bila hospitalizirana. U crkvi sljedeće nedjelje, otac i njegov sin pripremali su sakrament kao i većinu tjedana, no dok je mladi otac kleknuo kako bi blagoslovio kruh, predsjednik ogranka, iznenada shvativši tko je bio za sakramentalnim stolom, skočio je i povikao: »Stanite. Ne možete dirati sakrament. Vaša kći ima nepoznatu bolest. Odmah otiđite dok netko drugi ne pripremi novi sakramentalni kruh. Ne možete biti ovdje. Idite.« Zapanjeni otac upitno je pogledao predsjednika ogranka, a zatim kongregaciju i osjećajući dubinu tjeskobe te sramote od svih, dao je znak svojoj obitelji, a oni su tiho izašli iz kapele.
Obitelj nije izgovorila ni riječ dok je, u očaju, hodala stazom do svoje male kuće. Ondje su sjeli u krug i otac je rekao: »Molim vas, šutite dok ne budem spreman govoriti.« Mladi se sin pitao što bi učinili da se osvete za sramotu koju su pretrpjeli: bi li ubili svinje predsjednika ogranka, ili mu zapalili kuću, ili se pridružili drugoj crkvi? Pet, deset, petnaest, dvadeset i pet minuta prošlo je u tišini.
Očeve stisnute šake počele su se opuštati i suze su se pojavile. Majka je počela plakati i ubrzo je svako dijete tiho plakalo. Otac se okrenuo prema svojoj ženi i rekao: »Volim te«, a zatim je ponovio te riječi svakom od svoje djece. »Volim vas sve i želim da budemo zajedno, zauvijek, kao obitelj. A jedini način na koji to može biti jest da svi mi budemo dobri članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana i da budemo zapečaćeni svetim svećeništvom u hramu. Ovo nije crkva predsjednika ogranka. Ovo je Crkva Isusa Krista. Nećemo dopustiti da nas bilo koji čovjek ili bilo kakva povreda, sramota ili ponos spriječe da zauvijek budemo zajedno. Sljedeće nedjelje vraćamo se u crkvu. Držat ćemo se za sebe dok se ne sazna bolest naše kćeri, ali vratit ćemo se.«
Vratili su se, kći im se oporavila, a obitelj se zapečatila u hramu Laie Hawaji kada je bio dovršen. Danas više od 100 duša naziva svojeg oca, djeda i pradjeda blaženim jer je držao oči na vječnosti.25
Posljednji aspekt neustrašivosti u svjedočanstvu o Isusu koji ću spomenuti jest naša individualna težnja osobnoj svetosti. Isus je naš neophodni Otkupitelj26 i on preklinje: »Pokajte se, svi vi krajevi zemaljski, i dođite k meni i krstite se u ime moje, da biste mogli biti posvećeni primanjem Duha Svetoga, da biste mogli stati neokaljani preda me u posljednji dan.«27
Prorok Mormon opisuje jednu skupinu svetaca koji su ustrajali na taj način unatoč tome što su morali »gazi[ti] kroz mnoge nevolje«:28
Ipak, postili su i molili se često, i postadoše sve snažniji i snažniji u poniznosti svojoj, te sve čvršći i čvršći u vjeri u Krista, toliko da se duše njihove ispuniše radošću i utjehom, da, toliko da se srca njihova pročistiše i posvetiše, a to posvećenje dolazi jer prepustiše srca svoja Bogu.«29 Upravo je ta moćna promjena srca – prepuštanje našeg srca Bogu i duhovno ponovno rođenje kroz Spasiteljevu milost – ono što tražimo.30
Moj je poziv da djelujete sada kako biste osigurali svoje mjesto kao osoba koja je neustrašiva u svjedočanstvu o Isusu. Bude li potrebno pokajanje, »ne odlaž[ite] dan pokajanja svojega«,31 jer »u čas kad ne mislite ljeto će proći, i žetva završiti, a duše vaše neće biti spašene«.32 Budite revni u obdržavanju svojih saveza s Bogom. Nemojte biti »uvrijeđeni[] zbog strogosti riječi«.33 »Sjetite [se] zadržati ime [Kristovo] uvijek zapisano u srcima svojim, tako da [možete]… ču[ti] i prepoznat[i] glas kojim ćete biti nazvani, a također i ime kojim će vas on nazvati.«34 I naposljetku, »odlučite ovo u srcu svojemu, da ćete činiti ono što ć[e Isus] vas podučiti, i zapovjediti vam«.35
Naš Otac želi da sva njegova djeca koja to žele uživaju vječni život s njim u njegovu celestijalnom kraljevstvu. Isus je patio, umro i uskrsnuo kako bi to omogućio. On »uziđe na nebo, i sjede zdesna Bogu, da zatraži od Oca svoja prava na milosrđe koja ima nad djecom ljudskom«.36 Molim se da svi možemo biti blagoslovljeni gorućim svjedočanstvom o Gospodinu Isusu Kristu, da se radujemo i budemo neustrašivi u tom svjedočanstvu i da neprestano uživamo plodove njegove milosti u našem životu. U ime Isusa Krista, amen.