Zovite da ne padnete

Danas bih želio započeti svjedočeći o potpunoj sigurnosti u mojem srcu da Bog čuje naše molitve i odgovara na njih na personalizirani način.

U svijetu koji prolazi kroz razdoblja nesigurnosti, boli, razočaranja i tuge, možemo se osjećati skloniji više se oslanjati na osobne sposobnosti i sklonosti, kao i na znanje i sigurnost koji dolaze iz svijeta. To može uzrokovati da u pozadinu stavimo stvarni izvor pomoći i podrške koji se može suprotstaviti izazovima ovoga smrtnog života.

Sjećam se prigode kada sam bio hospitaliziran zbog bolesti i bilo mi je teško spavati. Kada sam ugasio svjetla i soba se zamračila, vidio sam reflektirajući znak na stropu ispred sebe koji je glasio: »Zovite da ne padnete.« Na svoje sam iznenađenje sljedeći dan primijetio da se ista poruka ponavlja u nekoliko dijelova prostorije.

Zašto je ta poruka bila toliko važna? Kada sam upitao medicinsku sestru o tome, rekla je: »To je da se spriječi udarac koji bi mogao povećati bol koju već osjećate.«

Ovaj život, po svojoj naravi, donosi bolna iskustva; neka svojstvena našim fizičkim tijelima, neka zbog naših slabosti ili nevolja, neka zbog načina na koji drugi koriste svoje opredjeljivanje, a neka zbog našega korištenja opredjeljivanja.

Postoji li obećanje snažnije od onoga koje je sam Spasitelj dao kada je izjavio: »Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte«, ili zovite, »i otvorit će vam se!«¹

Molitva je sredstvo komunikacije s našim Nebeskim Ocem koje nam omogućava da »zovemo da ne padnemo«. Međutim, postoje okolnosti u kojima možemo misliti da se poziv nije čuo jer ne primamo neposredni odgovor ili onaj prema našim očekivanjima.

To ponekad vodi do tjeskobe, tuge ili razočaranja. No sjetite se Nefijeva izražavanja vjere u Gospodina kada je rekao: »Kako li ne bi mogao podučiti mene da izgradim lađu?«² Sada ja pitam vas: Kako li Gospod ne bi mogao podučiti vas da ne padnete?

Pouzdanje u Božje odgovore podrazumijeva prihvaćanje da njegovi putovi nisu naši putovi³ i da se »sve… mora dogoditi u vrijeme svoje«.⁴

Sigurnost spoznaje da smo djeca brižnoga i milosrdnoga Nebeskog Oca treba biti motivacija da »zovemo« u pobožnoj molitvi sa stavom: »moli[mo] uvijek, i ne klon[imo]… da čin [n]aš može biti za dobrobit duše [n]aše.«⁵ Zamislite osjećaje Nebeskog Oca kada u svakoj molitvi molimo u ime njegova Sina Isusa Krista. Kakva se moć i nježnost, vjerujem, prikazuju kada to činimo!

Sveta pisma puna su primjera onih koji su zvali Boga kako ne bi pali. Helaman i njegova vojska su, suočavajući se sa svojim nevoljama, zvali Boga, izlijevajući duše svoje u molitvi. Primili su jamstvo, mir, vjeru i nadu, stječući hrabrost i odlučnost dok nisu ostvarili svoj cilj.⁶

Zamislite kako bi Mojsije vjerojatno zvao Boga i vapio mu kada se našao između Crvenog mora i Egipćana koji su se približavali za napad ili Abrahama kada je bio poslušan nalogu da žrtvuje svojeg sina Izaka.

Siguran sam da je svatko od vas imao i da će imati iskustva gdje će zazivanje biti odgovor na to da se ne padne.

Prije trideset godina, dok smo se moja žena i ja pripremali za sklapanje našega građanskog i hramskog braka, primili smo poziv kojim smo obavješteni da je sklapanje građanskih brakova otkazano zbog štrajka. Poziv smo primili tri dana prije zakazanog obreda. Nakon nekoliko pokušaja u drugim uredima i ne pronalaska dostupnih vremena, počeli smo osjećati tjeskobu i sumnju da se doista možemo vjenčati kako smo planirali.

Moja zaručnica i ja »zvali« smo, izlijevajući svoju dušu Bogu u molitvi. Naposljetku, netko nam je rekao za ured u gradiću na rubu grada gdje je poznanik bio gradonačelnik. Bez oklijevanja smo otišli posjetiti ga i upitati bi li bilo moguće da nas vjenča. Na našu je radost on pristao. Njegova nam je tajnica naglasila da moramo dobiti potvrdu u tom gradu i dostaviti sve dokumente prije podneva narednog dana.

Idućeg smo se dana preselili u gradić i otišli u policijsku postaju zatražiti potrebni dokument. Na naše iznenađenje, službenik nam je rekao da nam ga neće dati jer su mnogi mladi parovi bježali od svojih obitelji kako bi se potajno vjenčali u tom gradu, što naravno nije bio naš slučaj. Ponovno su nas strah i tuga nadvladali.

Sjećam se kako sam u tišini zazvao svojega Nebeskog Oca kako ne bih pao. Primio sam jasan dojam u svojem umu koji je opetovano govorio: »Hramska preporuka, hramska preporuka.« Odmah sam izvadio svoju hramsku preporuku i predao je službeniku, što je zabunilo moju zaručnicu.

Kako smo se iznenadili kada smo čuli službenika kako kaže: »Zašto mi niste rekli da ste iz Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana? Dobro poznajem vašu crkvu.« Odmah je počeo pripremati dokument. Bili smo još i više iznenađeni kada je službenik napustio postaju, a da ništa nije rekao.

Prošlo je pedeset minuta i nije se vratio. Već je bilo 11:55 ujutro, a imali smo samo do podneva da predamo papire. Odjednom se pojavio s predivnim štenetom i rekao nam da je to vjenčani dar te nam ga je dao zajedno s dokumentom.

Otrčali smo prema gradonačelnikovu uredu, s našim dokumentom i našim novim psom. Tada smo vidjeli službeno vozilo kako dolazi prema nama. Stao sam pred njega. Vozilo se zaustavilo i vidjeli smo tajnicu unutra. Vidjevši nas, rekla je: »Žao mi je, rekla sam vam podne. Moram ići na drugi zadatak.«

Ponizio sam se u tišini, zazivajući svim svojim srcem svojega Nebeskog Oca, ponovno tražeći pomoć da ne padnem. Odjednom se dogodilo čudo. Tajnica nam je rekla: »Kako predivnog psa imate. Gdje mogu pronaći jednoga sličnog za svojeg sina?«

»On je za vas«, odmah smo odgovorili.

Tajnica nas je iznenađeno pogledala i rekla: »U redu, pođimo u ured i dogovorimo sve.«

Dva dana kasnije, Carol i ja sklopili smo građanski brak, kako smo planirali, a zatim smo bili zapečaćeni u hramu Lima Peru.

Naravno, trebamo upamtiti da je zazivanje pitanje vjere i djelovanja – vjera za prepoznati da imamo Nebeskog Oca koji odgovara na naše molitve u skladu sa svojom beskonačnom mudrošću, a zatim djelovanje dosljedno onome što smo tražili. Molitva – zazivanje – može biti znak naše nade. No djelovanje nakon molitve znak je da je naša vjera stvarna – vjera koja se iskušava u trenutcima boli, straha ili razočaranja.

Predlažem da razmotrite sljedeće:

1. Uvijek razmišljajte o Gospodinu kao o svojoj prvoj mogućnosti za pomoć.

2. Zovite da ne padnete. Okrenite se Bogu u iskrenoj molitvi.

3. Nakon molitve, učinite sve što možete kako biste zadobili blagoslove za koje ste se molili.

4. Ponizite se kako biste prihvatili odgovor u njegovo vrijeme i na njegov način.

5. Nemojte stati! Nastavite se kretati naprijed na putu saveza dok čekate odgovor.

Možda upravo sada postoji netko tko se, zbog okolnosti, osjeća kao da će pasti i želi zazivati kao što je to Joseph Smith učinio kada je zavapio: »O Bože, gdje si? (…) Koliko će se dugo ruka tvoja zadržavati?«⁷

Čak i u okolnostima poput ovih, molite se s »duhovni[m] zamah[om]«, kako je predsjednik Russell M. Nelson podučio,⁸ jer se vaše molitve uvijek čuje!

Sjetite se ove crkvene pjesme:

Dok se molimo, možemo osjetiti zagrljaj našega Nebeskog Oca koji je poslao svojega Jedinorođenog Sina da nam olakša naša bremena, jer ako zazivamo Boga, svjedočim da nećemo pasti. U ime Isusa Krista, amen.