Isus Krist središte je našeg života

Dok putujemo kroz smrtnost, ponekad nas opsjedaju iskušenja: teška bol gubitka voljenih osoba, naporna borba protiv bolesti, žalac nepravde, potresna iskustva uznemiravanja ili zlostavljanja, sjena nezaposlenosti, obiteljske nedaće, tihi vapaj usamljenosti ili srceparajuće posljedice oružanih sukoba.¹ U takvim trenutcima naše duše čeznu za zaklonom.² Iskreno nastojimo spoznati: gdje možemo pronaći balzam mira?³ U koga možemo staviti svoje povjerenje da nam pomogne s pouzdanjem i snagom prevladati ove izazove?⁴ Tko posjeduje strpljenje, sveobuhvatnu ljubav i svemoguću ruku da nas uzdigne i podrži?

Duboka pitanja duše, ona koja izranjaju u našim najmračnijim satima i najvećim kušnjama, rješavaju se kroz nepokolebljivu ljubav Isusa Krista.⁵ U njemu i kroz obećane blagoslove njegova obnovljena evanđelja⁶ pronalazimo odgovore koje tražimo. Kroz njegovo beskrajno Pomirenje ponuđen nam je nemjerljiv dar – dar nade, iscjeljenja i uvjerenja njegove stalne, postojane nazočnosti u našem životu.⁷ Ovaj je dar dostupan svima koji posegnu s vjerom, prihvaćajući mir i otkupljenje koje on tako slobodno nudi.

Gospodin pruža svoju ruku svakome od nas, a to je gesta koja je sama srž njegove božanske ljubavi i ljubaznosti. Njegova molba nama nadilazi jednostavan poziv; to je božansko obećanje, ojačano postojanom moći njegove milosti. U Svetim pismima brižno nas uvjerava:

»Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.

Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama,

jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.«⁸

Jasnoća njegova poziva »dođite k meni« i »uzmite jaram moj“« potvrđuje duboku narav njegova obećanja – obećanja tako golemog i potpunog da utjelovljuje njegovu ljubav, nudeći nam svečano jamstvo: »naći [ćete]… pokoj«.

Dok marljivo tražimo duhovno vodstvo,⁹ krećemo na duboko preobražavajuću odiseju koja osnažuje naša osvjedočenja. Kada shvaćamo golemost savršene ljubavi našega Nebeskog Oca i Isusa Krista,¹⁰ naša su srca ispunjena zahvalnošću, poniznošću¹¹ i obnovljenom željom da slijedimo put učeništva.¹²

Predsjednik Russell M. Nelson podučio je da »kad usredotočimo svoje živote na Božji naum spasenja i Isusa Krista i njegovo evanđelje… možemo osjetiti radost bez obzira što se događa – ili ne događa – u našim životima. Radost dolazi od i zbog njega«.¹³

Dok je govorio svom sinu Helamanu, Alma je izjavio: »I evo, o sine moj Helamane, gle, ti si u mladosti svojoj, i zato te preklinjem da poslušaš riječi moje i učiš od mene; jer uistinu znadem da će svatko tko stavi uzdanje svoje u Boga biti podržan u kušnjama svojim, i tegobama svojim, i nevoljama svojim, i bit će uzdignut u posljednji dan.«¹⁴

Helaman je, govoreći svojim sinovima, podučio o ovomu vječnom načelu stavljanja Spasitelja u središte našeg života: »Sjetite se, sjetite se da na stijeni, Otkupitelju našem koji je Krist, Sin Božji, morate graditi temelj svoj«.¹⁵

Iz Mateja 14 učimo da je Isus potražio samoću nakon što je čuo za smrt Ivana Krstitelja. Međutim, veliko ga je mnoštvo slijedilo. Ganut sućuti i ljubavlju te ne dopuštajući svojoj žalosti da ga odvrati od njegova poslanja, Isus ih je primio, iscjeljujući bolesne među njima. Kako se večer približavala, učenici su se suočili sa zastrašujućim izazovom: mnoštvom ljudi s oskudno dostupnom hranom. Predložili su neka Isus raspusti mnoštvo kako bi nabavili hranu, no Isus je, uz veliku ljubav i velika očekivanja, zatražio od učenika da ih umjesto toga nahrane.

Dok su učenici bili zaokupljeni neposrednim izazovom, Isus je pokazao svoje povjerenje u svojeg Oca i ljubav prema njemu, zajedno s nepokolebljivom ljubavi za taj narod. Uputio je mnoštvo da sjedne na travu i, uzevši samo pet štruca i dvije ribe, odabrao je zahvaliti se svojem Ocu, priznavajući Božju opskrbu prije svoje ovlasti i moći.

Nakon što je zahvalio, Isus je razlomio kruh, a učenici su ga razdijelili narodu. Čudesno, hrane ne samo da je bilo dovoljno, već ju je bilo u izobilju, s 12 košara ostataka. Skupina koju se nahranilo uključivala je pet tisuća muškaraca, zajedno sa ženama i djecom.¹⁶

Ovo čudo podučava duboku lekciju: kada se suočavamo s izazovima, lako je postati zaokupljen našim teškoćama. Međutim, Isus Krist pružio je primjer moći usredotočivanja na svojeg Oca, izražavanja zahvalnosti i priznavanja da rješenja za naše kušnje ne leže uvijek u nama samima, već s Bogom.¹⁷

Kada naiđemo na teškoće, prirodno imamo sklonost usredotočiti se na prepreke s kojima se suočavamo. Naši su izazovi opipljivi i traže našu pažnju, a ipak načelo njihova prevladavanja u našoj je usredotočenosti. Postavljanjem Krista u srž naših misli i djela, usklađujemo se s njegovim pogledom i njegovom snagom.¹⁸ Ova prilagodba ne umanjuje naše borbe; umjesto toga, pomaže nam kretati se kroz njih pod božanskim vodstvom.¹⁹ Kao rezultat, otkrivamo rješenja i podršku koji proizlaze iz mudrosti s visina. Prihvaćanje tog gledišta usmjerenog na Krista osnažuje nas duhovnom snagom i uvidom kako bismo okrenuli svoje kušnje u pobjede,²⁰ podsjećajući nas da sa Spasiteljem ono što se čini kao veliki problem može postati put prema većemu duhovnom napretku.

Priča o Almi mlađem u Mormonovoj knjizi predstavlja dojmljivu pripovijest o otkupljenju i dubokom utjecaju usredotočenja života oko Krista. U početku je Alma stajao kao protivnik Gospodinove Crkve, vodeći mnoge na stranputicu s puta pravednosti. Međutim, božanska intervencija obilježena anđeoskim posjetom probudila ga je iz njegovih prijestupa.

U svojem najmračnijem trenutku, mučen krivnjom i očajan pronaći izlaz iz svoje duhovne patnje, Alma se sjetio naučavanja svojeg oca o Isusu Kristu i moći Njegova Pomirenja. Sa srcem koje čezne za otkupljenjem, on se iskreno pokajao i gorljivo molio za Gospodinovo milosrđe. Taj presudan trenutak potpune predaje, stavljanjem Krista u prvi plan svojih misli dok je iskreno tražio njegovo milosrđe, potaknuo je čudesnu preobrazbu. Nestale su teške verige krivnje i očaja te su bile zamijenjeni prevladavajućim osjećajem radosti i mira.²¹

Isus Krist naša je nada i odgovor na najveće životne boli. Kroz svoju je žrtvu platio za naše grijehe i uzeo na sebe svu našu patnju – bol, nepravdu, tugu i strah – i on nam oprašta i iscjeljuje nas kada imamo povjerenja u njega i nastojimo promijeniti svoj život nabolje. On je naš Iscjelitelj,²² tješi nas i popravlja naše srce kroz svoju ljubav i moć, baš kao što je mnoge iscijelio tijekom svojeg vremena na Zemlji.²³ On je živa voda, ispunjavajući najdublje potrebe naših duša svojom stalnom ljubavlju i ljubaznošću. To je poput obećanja koje je dao Samarijanki kod zdenca, nudeći »izvor[]… vode što struji u život vječni«.²⁴

Iznosim svečano osvjedočenje da Isus Krist živi, da on predsjedava ovom, svojom svetom Crkvom – Crkvom Isusa Krista svetaca posljednjih dana.²⁵ Svjedočim da je on Spasitelj svijeta, Knez mironosni,²⁶ Kralj kraljeva, Gospodar gospodarâ,²⁷ Otkupitelj svijeta. Sa sigurnošću potvrđujem da smo uvijek prisutni u njegovu umu i srcu. Kao svjedočanstvo tome, on je obnovio svoju Crkvu u ovim posljednjim danima i pozvao je predsjednika Russella M. Nelsona kao svojeg proroka i predsjednika Crkve u ovo vrijeme.²⁸ Znam da je Isus Krist dao svoj život kako bismo mi mogli imati vječni život.

Dok ga nastojimo staviti u središte svojeg života, objave nam se otkrivaju, njegov nas duboki mir obuhvaća, a njegovo beskrajno Pomirenje ostvaruje naš oprost i iscjeljenje.²⁹ U njemu otkrivamo snagu da prevladamo, hrabrost da ustrajemo i mir koji nadilazi svako razumijevanje. Nastojmo svakoga dana približiti se njemu, izvoru svega što je dobro,³⁰ svjetioniku nade na našem putovanju natrag u nazočnost našega Nebeskog Oca. U sveto ime Isusa Krista, amen.